mulj.net

crnogorski muzički portal

Thu09212017

Last updateTue, 19 Sep 2017 2pm

Bobby Blue Bland - Lion of the Blues

bobby-blue-bland-2011-story-top
Odlazak jednog velikana kakav je Bobby Blue Bland nije nešto što je poslednjih dana juna zavrijedilo veću pažnju od par novinskih stubaca, tik između prelaska Karlosa Teveza iz Sitija u Juve i poslednjeg povećanja PDV-a.

Od ove tri vijesti po interesovanju auditorijuma na dalekom trećem mjestu je svakako odlazak jednog od poslednjih predstavnika bluza stare škole. Trebao je ipak značiti nešto više.
Pitanje je koliko uošte priča o pravom majstoru R&B-a znači nekom kome ta dva slova i jedan znak označavaju šljašteći guzovi J. Lo i Beyonce. U biti dijametralno suprotna stvar muzici današnjih R&B zvijezda izdizala se iz udžerica Memfisa. Stvarala ju je ekipica okupljena oko, valjda poslednjeg preostalog velikana tog vremena - B. B. Kinga. Osim njega u tom ad hoc sastavu zvanom Beale Streeters našli su se muzičari poput Junior Parkera, Rosco Gordona i naravno nedavno preminulog Blanda.
Koliki je značaj ove legende bluza i gospela neka kaže podatak da se Beale Street koja je jedan od najautentičnijih američkih kulturnih spomenika naziva mjestom gdje je rođen bluz. Sa početkom tik uz obalu Misisipija, ovaj downtown Memfisa danas je stecište turista željnih originalnog delta zvuka, a muzika koju su između ostalih gajili Beale Streeters (više u svojim kasnijim solo karijerama, nego što su to uspjeli u sporadičnim zajedničkim pojavljivanjima) još uvijek daje pravu patinu ovom zabačenom dijelu angloamerike.
Robert Kalvin Brooks kako glasi pravo ime Bobby Blue Blanda je osim kroz ove svojevrsne razmjene iskustava, učio i kroz muziku koju je hvatao sa rijetkih radio talasa. Po svom priznanju najviše je volio Louis Jordana, Roy Browna i Billy Eckstinea. Začudo dobar dio uticaja povukao je iz, za mladog crnoputog muzičara delte Misisipija, nesvakidašnjih uzora. Bili su to bledoliki autori poput Frank Sinatre. Mnogi će orkestriranje u nekim od najživotnijih storija koje je Blend ispjevao pripisivati upravo Sinatrinim aranžmanima.
Ipak po Blandovom priznanju, najveći uticaj na njega izvršio je jedan drugi čovjek. Otac jedne od najvećih muzičkih ikona – Arethe Franklin u čijoj je crkvi naučio ne samo o muzici već i o životu. Amalgam gospela je upravo ovdje prevukao preko vruće kovanice sopstvenog bluz pečata. „Čovječe koliko mnogo je on uticao na mene! On je govorio kao da pjeva. On je govorio muziku!" Zanimljivo je zaokružiti priču o svim uticajima na život i djelo Blanda sa poslednjim saznanjem, koje će, bukvalno pred smrt ovog umjetnika otkriti njegovi najbliži. Blisko srodstvo sa James Cottonom – gospodarom usne harmonike je tu da da novo svijetlo na jedan dio karijere oba muzičara, ali i dodatno začini priču o ovoj ikoni Memfisa.
Poslednji studijski materijal objavio je prije deset godina, a u skoro trideset studijskih naslova ima svega, od sofisticiranog pop vokala proizašlog iz zaostavštine Sinatre, Nat King Cola i jednog dijela Ray Charlesovog kataloga, do sirovog bluza sa početka istorije žanra, te gospelom i džezijem nabijenih albuma. Njegov kolega i sapatnik B.B. King za Blanda je sredinom devedesetih tvrdio da su njegove vokalne sposobnosti neprikosnovene. U bilo kom žanru. Majstor transformacije ili Lion of the Blues – kako ga prozvaše u međuvremenu. Sam Bland je o svom glasu i muzici govorio da ne želi poput mnogih strvinariti nad sopstvenim djelom, radije je bio iskren prema njemu. Svoj stil davno je opisao veoma jednostavno: „Prepravio sam te prastare bluz numere šunjajući se kroz urlike pastora Franklina i dodajući im taj neodoljivi šarm balada koji sam pozajmio od Nat King Colea".
Naravno u Blandovim pjesmama se našlo mjesta i za ogoljenost gitarskog zvuka koji je patentirao njegov prijatelj – King- Anegdota o Blandu i B. B. Kingu prepuni su bluz kuloari, a da je poštovanje bilo obostrano, potvrdio je jednom prilikom i sam Bobby govoreći o svom nekadašnjem kolegi, ali i gazdi u superlativima. „U to vrijeme radio bih bilo šta samo da budem blizu B.B.-a. Dao mi je da mu budem šofer, a ja sam bio u stanju da uradim sve samo da iskoristim ta odškrinuta vrata. Do danas sam mu zahvalan na tome" – govorio je nekadašnji Kingov šofer, kasnije jedna od najvećih bluz legendi. Često se prepričava i priča Jay Sielmana iz Blues Foundationa da kada započnete kafansku priču o tome ko je najbolji bluz gitarista, osvanete u birtiji sa još uvijek čvrstim argumentima. Kada pričate o najboljem bluz vokalu, sve se završi klimanjem glave prije kraja prvog piva. Bland naravno.
U zavisnosti u koji period njegovog stvaralaštva vas uvuče, zavoljećete ovog ili onog Blanda. Za potpuno shvatanje veličine ovog umjetnika mora se konsultovati najplodniji i što je važnije najuticajniji dio njegovog muzičkog kataloga stvorenog pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.
Bland je od one fele umjetnika koji je do kraja ostao iskren i sebi i publici i možda zbog toga ne treba čuditi što je ostao donekle na margini. Dok su Ray Charles i ostali iz te zlatne generacije uveliko brisali najvećim dvoranama svijeta, Bland je nastavio, kako se danas čini, potpuno svjesno da ide putem kojim su prestali hodati ostali umjetnici njegovog vremena. Tim je veći značaj njegovog diskografskog opusa kojim se u potpunosti premošćava jaz između sirovosti ranih bluz autora poput Robert Johnsona, Charley Pattona, Blind Lemon Jeffersona i pitkih, ali i na momente kitnjastih Sinatre, Colea, Charles Browna. Neki bi rekli jaz između dvije amerike. On dominantno crne i one kasnije opčinjene Elvisom Presleyem. Ovo možda donekle i čudi s obzirom da je turneje namjerno bazirao po južnim djelovima SAD-a gdje je njemu najbliža publika, ona afroamerička, bila i najbrojnija.
Bland je takođe i jedan od onih autora poput Muddy Wattersa koji je svojim autorskim i vokalnim sposobnostima opčinio sledeću generaciju sa obje strane Atlantika. Do današnjih ljubitelja bluza prvo stigne njegov daleki eho kroz obrade Claptona, The Band, Greateful Dead, Traffic, Van Morrisona, pa tek onda iskonski glas anđela Misisipija. „Farther on up the Road", „Stormy Monday Blues", „I Pitty The Fool", „Turn On Your Love Light" su pjesme na kojima je Bland, ali i mnogi poslije njega bazirao svoju karijeru. Posvetu ovom umjetniku ostavio je alfa i omega Simply Reda – Mick Hucknall sa svojim albumom iz 2008. „Tribute to Bobby". Kao neke od razloga zašto Bobby Blue Bland nije doživio veću slavu, osim onog vezanog za turneje vezane za bazu američkog juga, teoretičari navode to što se osim vokalom, koristio samo usnom harmonikom. U vremenu koje su donijele šezdesete i kasnije dekade bilo je nužno naoružati se gitarom poput Hookera ili Kinga. Drugi razlog treba možda tražiti u činjenici da je jedan od rijetkih koji nije koketirao sa muzikom dekada koje su dolazile, naročito rokenrolom. Iako se rokenrol može čuti u njegovim pjesmama, one nikada nijesu bile toliko otvorene za njegov uticaj.
Bland je pored pomenutih tridesetak studijskih albuma, iza sebe ostavio tri živa albuma, od kojih jedan sa B.B. Kingom i pregršt singlova i kompilacija. Koncertno je bio aktivan do par mjesei prije nego će umrijeti 23. juna ove godine. Imao je 83 godine.

DL

Melvins