Ove godine gledaćemo kratki film o tebi na Rokumentarnim danima. Generalno, da li si upoznat prethodnih godina sa festivalom?
Jesam, naravno. Rokumentarni mi je jedan od rijetkih festivala kod nas koji uspije da napravi neki svoj svijet i dovede stvari koje inače ne bi imao gdje da vidiš. Pratio sam ga i ranije, tako da mi je malo smiješno što sam sad ja završio u programu. Obično sam sa druge strane ekrana, a sad će neko da gleda mene kako sjedim i pričam gluposti.
Platforme su donijele ekspanziju, između ostalog, i muzičkih dokumentaraca. Ima li nešto što bi preporučio?
Ima ih milion i dosta toga je stvarno dobro. Meni su uvijek zanimljiviji dokumentarci koji ne pokušavaju da naprave od izvođača superheroja, nego pokažu čovjeka iza svega toga. Recimo, Hip-Hop Evolution mi je odličan ako neko hoće malo širi kontekst. A This Is Pop je isto zanimljiv, čak i ako nisi pop fan. U suštini, sve gdje vidiš kako nastaje muzika, a ne samo koliko je neko kul na bini.
Uz muziku produktivan si na polju spotova, što je često kamen spoticanja za crnogorsku muziku. Ti, međutim, pokušavaš što više da ekranizuješ. Kako postižeš?
Pa valjda zato što me nervira kad pjesma postoji samo kao audio fajl. Ako već napraviš nešto, hoćeš da mu daš još jedan život. Nekad imam ideju za spot prije nego što završim pjesmu, nekad pjesma sama diktira šta treba da se desi. A nekad nemaš para pa postaneš kreativan. To je vjerovatno najjači produkcijski alat koji imamo u Crnoj Gori.
Novi album, Izabrani ljekar, oprobana ekipa Knowhere2Run. Koliko je trebalo vremena da se sklopi, nakon Origana?
Ne znam ni sam više kad je počeo, a kad se završio. Kod mene albumi nemaju baš radno vrijeme. Origano je završio svoj krug, onda su se pojavile nove stvari, pa nove ideje, pa smo skontali da to već liči na album. Knowhere2Run su tu bili prirodan izbor jer već znamo kako funkcionišemo zajedno. Nije bilo potrebe da izmišljamo toplu vodu.
Zaboravljam da te pitam, zaboravljaš li nekad riječi pjesama? Kako se prebrode ti momenti?
Naravno da zaboravim. Nekad zaboravim i prije nego što izađem na binu. Onda gledaš u publiku kao da je publika kriva što ti ne znaš svoju pjesmu. Ako baš stane mozak, improvizuješ. Ako ne možeš ni to, napraviš se da je pauza dio aranžmana. Najgore je kad se sjetiš riječi tri sekunde nakon što si već prešao na sljedeći dio.
Podgorica, jedan od motiva. Šta bi rekao danas za nju?
Podgorica je kao pjesma koju slušaš deset godina. Nekad ti je najbolja stvar na svijetu, nekad ne možeš da je čuješ. Ali znaš svaki njen ćošak. Mijenja se, raste, gradi, ruši i opet nekako ostaje ista. Ima svojih problema koliko hoćeš, ali ima i neki svoj karakter koji ne možeš baš da objasniš nekome ko nije odavde. Valjda zato i završava u pjesmama.
Ako ne uradimo makar dva intervjua godišnje nismo ništa uradili. Hvala za intervju Marko!
Hvala vama. Vidimo se na sljedećem intervjuu za šest mjeseci, da ispoštujemo tradiciju. Ako ne zaboravimo.
ĐorđepunX