Kada danas pogledaš na početak svoje karijere, šta misliš da se kod tebe kao umjetnice najviše promijenilo?
Glavna razlika je broj utakmica u nogama. Stekla sam daleko više iskustva, a nadam se ipak ujedno i zadržala tu iskru i znatiželju i volju koja te goni naprijed. Ljepota ovog poziva je da stalno otkrivaš neke nove svijetove, a to iskustvo kroz godine te naprosto nauči kako da najbolje kanaliziraš svoju energiju, kojim ljudima vjerovati, u na što ne trošiti vrijeme i živce.
Koliko je teško ostati autentičan u vremenu u kojem se od muzičara često očekuje da budu i izvođači, producenti, menadžeri i praktično vlastiti mediji?
Nije to toliko pitanje autentičnosti nego konstantna borba za osloboditi vrijeme za stvaranje i maštanje. To ne ide bez vremena za refleksiju, vremena i manevarskog prostora za greške, za slijepe ulice, za istraživanja. Kapitalistički imperativ produktivnosti je dugoročno ubojica kreativnog rada. Ako radim logistiku turneje, ili raspisujem budžet za projekt, ili odgovaram na intervju – ja to vrijeme ne provodim vježbajući instrument ili pišući ili čitajući. Tako da smo svi mi koji žongliramo sve te uloge pomalo i mađioničari. Počela sam ponekad vrlo svjesno naprosto biti nedostupna, jer je to jedini način da zadržim malo sebe za sebe – što je pak jedini način da se ta “autentičnost” može doživjeti u umjetničkom radu.
Krilatica Video killed the radio star čini se upečatljivijom nego ikada. Kakav je tvoj odnos prema spotovima i konzumaciji muzike?
Otkako je vizualnih masovnih medija, odnosno tiska, a kasnije pogotovo televizije, vizualni materijal je nezaobilazan segment pop kulture. Mislim da su spotovi sjajna platforma za širiti svoj umjetnički svijet i nalazim veliki kreativni izražajni potencijal u mediju filma – uostalom sama sam režirala i montirala vlastita tri videospota sa aktualnog albuma. Druga je stvar što je taj medij često skup, logistički zahtjevan, a nametnut je kao nužan da bi zvuk kao tvoje primarno sredstvo izražavanja uopće doprlo do nekoga. A još je treća stvar što je taj materijal na platformama društvenih mreža sveden na pažnju od 15ak sekundi. Imam velikih problema sa komunikacijom u toliko kratkim formatima.
Hrvatska je poslednjih decenija dala puno djevojaka sa stavom i upečatljivim muzičkim izrazom, skoro pa se napravila osobena scena. Šta misliš kako se desio taj talas?
Izrazito sam nesklona nazivati tu pojavu “ženskom kantautorskom scenom” jer istodobno nikada ne govorimo o npr. “muškoj kantautorskoj sceni” ili “muškoj trap sceni”. To prešutno stavljanje defaultne pozicije umjetnika izvođača kao muškarca je nešto što se nadam da ipak prevazilazimo u 21. stoljeću. A mislim da je više faktora utjecalo na pojavu te scene 2010-ih – prvo, porastom cijena nekretnina, troškova života i sve manje praznih prostora u gradovima čini logistiku održavanja benda, odnosno grupnom radu muzike, sve težom. Paralelno razvoj softvera i tehnologije omogućava da možete snimiti demo u svojoj spavaćoj sobi (nije više potreban ekskluzivan pristup studiju). Uz to, iako se danas to konačno mijenja, u našem patrijarhalnom društvu je i dalje veći broj muzičara na klasično “rok” instrumentima muškog spola – kao žena na početku karijere u takvom testosteronski nabijenom ambijentu moraš imati čeličnu volju nositi se sa svim velikim i malim predrasudama, pa nije čudno da se mnoge kolegice, uključujući i mene, odlučuju za rad kao individualne umjetnice odnosno kao solo izvođači sa eventualno pratećim sastavom.
Imaš li osjećaj da muzičari sa prostora bivše Jugoslavije još uvijek dijele neku zajedničku kulturnu matricu?
Apsolutno da. Kompletan kulturni prostor Jugoslavije doživljavam kao svoj – dijelimo jezik, kulturološke reference i sasvim je logično da ti se tu nalazi tvoja prva publika, ona kojoj ne trebaju prijevodi, fusnote i objašnjenja.
Da li postoje teme o kojima danas možeš pjevati, a o kojima prije nekoliko godina nisi mogla?
Ne, nisam se nikad cenzurirala.
Koliko danas pjesme nastaju iz potrebe da nešto kažeš, a koliko iz čiste želje za eksperimentom i igrom?
Uvijek je oboje. Ne radim pjesme programatski, sve što doživljavam, sve što gledam, slušam, u stvari kompletan život je neki ulazni input koji onda kroz razne svjesne i podsvjesne kanale nalazi svoj output. Pa se onda igram, istražujem, zapisujem i snimam fragmente. Nekad neke stvari iscure u jedno popodne, a nekad ih brusim mjesecima.
Publika u Crnoj Gori te, čini mi se, rano prihvatila i izgleda da imaš jaku bazu slušaoca. Šta možemo očekivati od nastupa na Rokumentarnim danima, jer je ipak malo šira kulturološka priča i na svojstven način multimedijalna?
Mislim da sam prvi put u Crnoj Gori nastupala prije čak jedanaest godina! Za ovu priliku će biti jedan posebno pripremljen poluakustičan koncert, malo intimnije prirode. Bit će presjek pjesama sa svakog albuma sa posebnom pažnjom na aktualan “Nježne riječi”.
ĐorđepunX
foto: facebook