Ooo, Bože!!! Slušati novi Mastodon, bez Brent Hinds-a na gitari, uskomeša emocije! Dijete, golobradi, emotivan i mlad, do krajnosti subjektivan fan iskaće iz mene i vrišti, vrišti iz svih petnih žila “Pa ne može to tako! Nema čovjeka, nema bradonje, nema njegove ludosti i haosa, kako se usuđujete, ne može to tako!!!” … pa ipak može. Može jer oni su Mastodon. Brent Hinds je bio veliki dio benda, jedan od osnivača, stvarali su zajedno muziku koja je očarala milione ljudi, i koja će nastaviti da očarava i oduševljava publiku. Zalijepi se to za fana, isto kao i za bend. Teško je prihvatiti promjene, ali one su neizostavni dio života.
Nisam očekivao novi Mastodon album. Hoću reći, odavno sam prestao da pretražujem medije i da hronološki isčekujem albume bendova koje volim. Jednostavno, doći će do mojih ušiju kada treba. Tako je i novi Mastodon došao na sam dan izlaska albuma, bez socijalnih mreža, bez jebotetuba, bez silovanja emocija reklamama bez kraja. Tada su mi se na ramenima javili filmski đavolak i anđeo. Jedan kaže neće to valjat’ ništa moj Nikola, dok drugi kaže, pokušaj, probaj, prati instikt i iskustvo. FO đavolak. Daj Mastodon amo.
Novi Mastodon je posvećen Brent Hinds-u. Naravno, što je drugo bilo i za očekivati, a nakon odgledanog kratkog dokumentarca “The Mastodon is in the House”, i ja sam pustio suzu, malo zbog memento mori, malo zbog toga što su Brentovu smrt iskoristili kao uvertiru za reklamu novog albuma. Nije im to trebalo, ni te priče da su olakšali dušu. No, pustimo periferije na miru.
“Marrow Deep” je zasigurno najteži njihov album do sada. Ne mislim isključivo na muziku jer njihovi najraniji albumi su bili muzički ekstremniji. Slušaocu će biti očigledni jači uplivi drugih muzičkih pravaca, izraženije melodije, ali moj fokus je ipak na emocijama i ovo je njihov najemocionalniji album, album na kome su izbacili sve, gdje se nisu suzdržavali i na vidjelo je izašlo sve, ili barem najviše što su sebi ikada dopustili, i to se ogleda u pristupu albumu, u samom muziciranju, aranžmanima i energiji koja je vrlo uspješno uhvaćena u studiju. Sve frustracije, sav bijes, sva tuga, sva sjeta, sva neslaganja, sav životni teret i opterećenja koja su osjećali tokom posljednjih godina, gubitak saborca i suočavanje sa smrtnošću – sve je to sažeto u ovom albumu …. a to nije niti malo lako za slušati. “Crack the Skye” album je bio posvećen pokojnoj sestri bubnjara Brann Dailor i nosi tu tešku auru, ali ona je ništa u poređenju sa ovim novim albumom. Ne želim da omalovažavam ili umanjim bol koju je Brann prelio na “Crack the Skye”, ali sve okolnosti, godine i iskustvo su doprinijeli da “Marrow Deep” bude još ozbiljniji i ekstremniji album kome treba prići sa svim dužnim poštovanjem.
Iskreno, ne osjeća se pretjerano nedostatak Brentove gitare (koliko god ovo blasfemično zvučalo) i novi gitarista (Nick Johnston (ko je sad ovaj – evo, opet subjektivni fan vrišti i kuka)) se odlično uklopio, što je samo jedan više pokazatelj kompaktnosti benda i njihove odlučnosti da nastave dalje bez obzira na gubitak. Ako otvorite srce i prihvatite promjene, te činjenicu da je bend odlučio da ide dalje, kockice će polako da padnu na svoje mjesto. Onda pustite “The Vanishing” (Geezer Butler na basu) i odlutajte gdje se najsigurnije osjećate. Bitno je naglasiti da je i sešn klavijaturista João Nogueira (klavijature od 2021) postao punopravni član benda.
Moje skromno mišljenje je da su Mastodon uradili pravu stvar objavivši ovaj album. Emocije su ono što je ovaj bend uvjek pokretalo, a “Marrow Deep” je sazdan, oblikovan i isporučen kao bomba emocija. Sami naziv albuma (fraza kojom se objašnjava neka jaka emocija) je i više nego jasna aluzija. Za svaki Mastodon album se kaže da je to onaj album kojim su dotakli sami vrh i pitanje je što će poslije njega. Isto važi i za “Marrow Deep” i pitaj boga što će poslije njega.
Nikola Franquelli