TRNJE ZA BUKURIJE
Prizren, u kojem nikad nisam bio, od djetinjstva je za mene pomalo mitsko mjesto; više mentalna slika no geografska konstanta; predodžba kraja, osjećaj granice; čardak ni na nebu ni na zemlji. I ima tijelo zmije, glavu poskoka. Za potonje je odgovorna jedna od vojničkih priča mog oca, koji je ondje sedamdesetih godina bio na nekoj vježbi. I bilo je sve puno poskoka. I raznosili su poskocima glave pucnjem bez naboja i, jebiga, Prizren je za mene ostao takav: popločan raspačanim otrovnim tijelima.
Kako se sad u ovaj pomalo nadrealni, balkansko-mitološko-frojdovski-nešto imaginarij uklapa Novi primitivizam? Najkraće rečeno: odlično! Primitivci su, u svim svojim izdanjima, politički britko, uvijek duhovito i točno toliko uvijeno koliko je bilo nužno da se u pop formi probije kroz tad već sasvim poroznu cenzuru, detektirali, analizirali i reflektirali aktualni društvenopolitički kontekst. Čini mi se da se, iako u dušu ne vjerujem, može mirne duše tvrditi da su u tome bili precizniji, vidovitiji i učinkovitiji od dobrog dijela za to navodno stručne mašinerije. I zato nikad nisam uspio provaliti kako i zašto je Nele, jedan od mozgova pogona koji je još 1991. proizveo, recimo, skeč ‘Podjela Sarajeva’, tek nekoliko mjeseci kasnije uspio upasti u opasno nacoško političko i umjetničko kičarenje – dapače, nekoliko godina kasnije dijeliti stejdž, život i ploče s nekad talentiranim opasnim idiotom Emirom Nemanjom Kakogod.
Natrag u doba nekog drukčijeg ludila: nije nimalo slučajno da se ova naizgled tipična vojnička priča, iako je navodno nastala na iskustvu Neletovog vlastitog vojnog roka iz ’83/4 godine, pojavljuje baš na ploči iz ’89. Godina govori sve, Kosovo piše ostatak priče. A Nele je svoj dio, kao i obično, ispisao sjajno. Još od Waltera bilo je jasno da je Pušenje bend s pričom, i pri tom ne mislim toliko na čitav uokvirujući koncept, koliko na nevjerojatan talent za zbijanje kompleksnih, elaboriranih, i dinamičnih narativa u uglavnom kratke i eksplozivne pjesme, pri čemu lirski potencijal uopće ne pati, dapače. Od storytellerskog klasika ‘Pamtim to kao da je bilo danas’, preko ‘Nedjelja kad je otišo Hase’ i ciklusa o Pišonji i Žugi do ‘Prizrena’ ti su u svoje vrijeme izrazito uronjeni portreti i zapleti, ponekad izrazito filmični, lako nalazili put do srca i ušiju, pa čak i kod publike koja nije baš brala podtekst ovih često ‘dvostruko kodiranih’, naoko katkad i sasvim nevinih pričica.
A ova upečena u Prizrensku prašinu, u znoj i kamen koliko u šizofreno stanje apsolutne spremnosti na nešto što neće doći tad, nego deset godina kasnije i u sasvim drugom, prethodno također krvlju zalivenom kontekstu, ispričana je fragmentarno, u natuknicama; zlokobno. Statična veduta, snimak situacije koja se mora razviti, raspuči se, kao šipak ili glava nekog od onih poskoka, možda svih poskoka na svijetu, poskoka koji teku kao otrovna rijeka nekom južnom dolinom zajedno, slika tupa od vlastite prošlosti, neodržive sadašnjosti i guste, sasvim izvjesno mučne budućnosti. Melodije i aranžmani su sasvim primjereni, slojeviti i heterogeni, kakvi su i mogući rukavci priče. Ritam vodi dalje i naprijed iako možda, kao onaj Benjaminov anđeo, gleda unatrag, mol je dubok i dosljedan, a čak i violina, koju inače u rokenrolu teško podnosim, kao noćni portir nakon obilaska sjeda na svoje mjesto. To je ne-mjesto daleko, izdvojeno i osamljeno, nemirna no nužna fantazma mjesta. A kad poskoci jednom poteku, a tekli su kao što će i teći, nije loše biti daleko. I jedan trn za Bukurije povrh svega, sasvim nevezano.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta