U sklopu velikog projekta remasterizovanja i ponovnog obnavljanja najvećih albuma sa bivše izdavačke kuće Jugoton, današnja Croatia Records redovno objavljuje albume svih muzičkih pravaca koji su obilježili posljednjih 60 godina na prostorima bivše Jugoslavije. U ogromnoj kolekciji koju je Jugoton nagomilao tokom svih ovih godina, u posljednjim godinama je došao red, između ostalih, i na Divlje Jagode i njihove najpoznatije albume da budu reizdati na vinilu. Tako su već objavljeni remasterizovani albumi “Motori”, “Konji” i evo sada i “Čarobnjaci”, album iz 1984 godine.
Biću subjektivan. Čorbin “Mrtva Priroda” je bio prvi rock album koji sam čuo, a “Čarobnjaci” je bio, ako se dobro sjećam, prvi “teži” album da sam čuo. Nisam još ni u pubertet ušao, a “Čarobnjaci” mi je pokazao put kojim će se moj ukus vremenom kretati. Elem, Divlje Jagode sa “Čarobnjaci” i naivnim spotom za istoimenu pjesmu, su na tadašnjeg desetogodišnjaka ostavili velikog traga. Četrdeset i dvije godine poslije, došao je red da i ovaj album bude audio sređen, ponovno upakovan sa novim omotom i objavljen za sve nove generacije i za patetične nostalgičare. Dobro, remaster je urađen 2006, ali je sada dostojno sve upakovano u jedno luksuzno izdanje.
Croatia Records sa reizdanjima radi odličan posao. Svi remasteri, uključujući i ovaj Divljih jagoda, prolaze kroz kvalitetan remastering sa dužnim poštovanjem prema originalnom zvuku, tako da je krajnji rezultat čistiji i jači ton sa malo izraženijim donjim registrima i čistim gornjim (posebno dobar posao je urađen na prvim albumima Divljih Jagoda gdje su instrumenti napokon zazvučali onako kako ih je bend čuo u studiju). Albumi koji su izdati na pločama su isključivo na 180 gm vinilu (i osjeti se), imaju luksuzne omote sa sitnijim dodatcima u obliku postera, manjih fotografija, dodatnih luksuznih knjižica sa člancima iz osamdesetih i sa današnjim osvrtom na te dane.
Više je razloga zašto sam se odlučio na ove redove. Prvo, veliki album koji je ovako luksuzno objavljen zaslužuje pažnju publikuma. Drugo, ponovo preslušavajući ovaj album, kopkala me je ideja ko je sve u tim godinama ovako zvučao, ovako komponovao i objavljivao slične albume. Ovo najviše jer je bilo pojedinaca na pozicijama moći (mediji) koji su Zeleta i bend optuživali da suviše prate trendove sa zapada. Nije ovo patetika, pokušaj oživljavanja prošlosti i sl. Više je literarni prst u oko i fak of svima koji su svojevremeno bendu podmetali iz čiste pakosti, a ima ih i danas.
Uzmimo u obzir samo najpoznatije. Thrash metal je kao vatra počeo da se širi svijetom ali je i dalje bio underground. WASP su uveliko harali. Judas Priest i Iron Maiden su započeli vrhunac karijera. Van Halen su već pokorili svijet i počeli da se raspadaju od droga. U svoj toj gunguli, Divlje Jagode grade karijeru i dostižu kreativni vrhunac koji nije bio samo na krilima tih vremena, već su upravo i oni sami jedni od prvih, i oni su favorizovali izraženiji gitarski zvuk i čvrsti rif. Bend sa kojim bi se mogle povući pojedine paralele je Coverdaleov Whitesnake (više je detalja zašto, ali oni su ipak za drugi tekst). Uglavnom, poenta svog ovog mog bla bla je da Zele & Co. su i te kako pisali i snimali originalnu muziku koja je osvojila srca domaće publike i pažnju stranih kritičara, medijskih mogula i izdavača, pažnju koja je splasnula i ultimativno izostala zbog bezglavih događaja 90ih godina. Uostalom, poslušajte pjesme “Morrison”, “Čarobnjaci” ili “Metalni Radnici” pa onda uporedite sa najjačim albumima tih par godina. Uporedite aranžmane, produkciju, zvuk, pogledajte/poslušajte kompletnu audio sliku. Vjerujem da će te biti iznenađeni. Tekstovi sa strane. Tada su samo thrash bendovi imali tekstove koji nisu bili klasične ljubavne bljuvotine.
Sve u svemu, Croatia Records je uradila jedan odličan posao i ovom doista odličnom albumu skinula patinu da bi ponovo zablistao u svom punom sjaju. Metalni radnici i nakon četrdeset i dvije godine mogu da zadaju dobar udarac. Samo se zapitajte, kako to da danas, nakon svih tih godina, ogromna većina bendova ima generičan i blijed zvuk, i pored sve tehnike, i pored svih današnjih navodnih mogućnosti te “umješnosti” muzičara. Žalosno je da današnje jagode ne zvuče ništa bolje. Sa druge strane, “Čarobnjaci” i danas zvuči svježije i poletnije od dvije trećine svjetske scene. Nađite nekoga ko nikada nije čuo Divlje Jagode, pustite mu npr. ovaj album, i uvjeravam vas da nikada neće pogoditi da je toliko star album, a to je najveća pohvala za ovaj album i tadašnji bend.
Nikola Franquelli