Zaslužio je Serđo Blažić da se dostojno obilježi 30 godina od njegovog odlaska. Pa i da širom bivše SFRJ ova 2017. godina bude u njegovom znaku. Zaslužio je to svojom odanošću rokenrolu i kada je vodio najteže bitke… Jednom u životu, od ,,Taša” do njegove Pule, ,,Uljanika”, ”052”… Ali, umjesto sjećanja na jednu od najznačajnijih ličnosti naše muzike, u međuvremenu je ugašen i pulski “Memorijal Serđo Blažić – Đoser”.
Zaboravili smo da se negdje tamo, u Jugoslaviji, u Puli, u drugoj polovini sedamdesetih, jedan bend bio upustio u velike teme, i na svoja leđa ,,natovario” misiju spašavanja svijeta, podizanja ekološke svijesti, ukazivanja na pošasti koje dolaze… I koje su došle. Atomsko sklonište -Boško Obradović, Bruno Langer, Dragan Gužvan, Zdravko Širola…i – Serđo Blažić.
Izlišno je govoriti o pjevačkim kvalitetima Serđa Blažića, koji je svojim jedinstvenim vokalom ,,vukao” jedan od najupečatljivijih bendova na ovim prostorima, ili ga rangirati u odnosu na ostale toga formata, što je samo po sebi glupavo. To i nije intencija ove priče, već činjenica da iz nekog razloga odbijamo da čuvamo sjećanje na one koji su oplemenjivali naš svijet, i bili simbol ne svog, nego svih vremena. Simboli života… Serđo, Tusta, Milan, Magi, Vlada, Čavke… U konačnom, razmislimo koje su to sve vrijednosti oko kojih smo se iskreno okupljali?
,,Atomci” su te 1978. godine saopštili- ,,oni što dolaze za nama imaće i u WC-u televiziju, sklapaće prijateljstva putem kučnog kompjutera…” Ako su već došla ta vremena, na koja su prije 40 godina upozoravali Serđo, Bruno, Boško, neka ona ne budu zid i razlog da u sebi gajimo klicu zaborava. A došla su u najgorem obliku, i ta i ona druga u kojima opet gazi čizma, a naša braća i prijatelji leže nevini iza zida.
Sjećanje je pobjeda.
,,Kao da ne znamo da na pepelu neće nicati cvijet”.
A možda budemo imali sreću da ,,Atomsko sklonište” ponovo bude dio jednog od festivala koje, srećom, imamo u našem Nikšiću. I da to veče bude posvećeno Serđu…
Jovan Jole Vučurović