Priče iz moguće budućnosti su najčešće prijemčivije čitaocu nego potpuna fikcija. Svijet u kojem je on sam mogao živjeti da su se stvari drugačije odvijale sobom nose vizionarsku, često apokaliptičnu notu, koju čitalac htio ili ne prihvata kao svoju dimenziju ili neko buduće ishodište svojih trenutnih strahova, želja… Watchmen se bavi upravo jednim takvim svijetom. Nastao osamdesetih, Watchmen (Nadzirači, kako ga je za naše tržište preveo „Beli put”) se bavi pitanjima tada još uvijek gorućeg hladnog rata, Avganistanom, Pakistanom, bojevim glavama, visokom stopom kriminala, problemima tadašnjeg čovjeka, ali ne u tim osamdesetim, već nekim paralelnim. Onima koje bi se možda desile da je svijet otišao drugim putem pedeset godina ranije, 1938. kada je izašla prva sveska Supermena. Autori (Alan Moore i Dave Gibbons) kroz novelu prezentuju moguću verziju osamdesetih da se kojim slučajem neko dovoljno razočaran na stvari u svijetu, a dovoljno fizički spreman uživio u ulogu vidžilantea, samostalnog osvetnika sa plaštom i u helankama. Prateći život dvije skupine superheroja (možda je prikladniji izraz boraca za pravdu s obzirom da samo jedan zaista posjeduje nadčovječje moći), originalnih, sa kraja četrdesetih i njihovih naslednika iz 60-ih i 70-ih, Moore nam daje epilog događaja toliko strašan da se čini zaista moguć. Ujedinjenje svijeta kroz strah – jedinu stvar koja je konstanta za Amerikance i Ruse, crne i bijele, kapitaliste, komuniste, fašiste, superheroje i one koji to nijesu.
Sam mit o osvetniku, Moore srozava bezmalo do besmisla. Preciznije tačno tamo gdje bi im bilo mjesto u stvarnom svijetu u kom nema mjesta za fanatike koji nose minimalke preko helanki. Jednog od njih života košta plašt koji se zaglavljuje u pokretna vrata, a koji nosi radi ostavljanja utiska, drugog maska na kanapu zamalo košta glave… Sami motivi njihovog bavljenja ovim poslom su takođe diskutabilni. Adrenalin, novac, slava, ljubavne afere, pa čak i pravdoljublje. Za razliku od superheroja na koje smo navikli, ovi su društveno najčešće neprihvatljivi, što konačno dovodi do donošenja zakona o zabrani upražnjavanja ove dokolice. Naravno taj akt ne važi za one koji počinju da rade za vladu i koji rješavaju pitanja Koreje, Vijetnama, a ostavljaju čitaocu da nagađa da li su upleteni i u unutarpolitička pitanja vezana za eru Kenedija i Niksona.
Sama novela bi se bez ustezanja mogla nazvati romanom s obzirom na broj tekstualnih strana koje prate dnevnike, bilješke, memoare, novinske članke, intervjue, medicinske nalaze, koji dopunjuju priču prethodnih kadrova. Na nekoliko stotina strana (i kadrova i priča) aktuelnu hladnoratovsku temu sa svim njenim nus pojavama autori ukrštaju sa istorijom pokreta osvetnika kako ličnom tako i kolektivnom, što na kraju daje već pomenuto apokaliptično rješenje, koje se kroz takvu vizuru čini i jedinim mogućim. Priča se dodatno obogaćuje stripom u stripu. Kroz cijelu novelu kraj novinskog štanda (preko koga autori donose najnovija dešavanja u svjetskoj politici) sjedi dječak i čita strip o piratima, jer u takvoj budućnosti, naravno, nema mjesta za stripove o superjunacima i nadljudima. Glavni junak stripa u stripu je jedini preživjeli napada fantomskog gusarskog broda koji skuplja duše. On želi da pobjegne sa ostrva na koje ga je more izbacilo i upozori porodicu na opasnost koja im se bliži. U očajničkom pokušaju spasavanja brodolomnik plovi na splavu napravljenom od gasom nabreklih tijela mrtvih mu prijatelja. Ishod ove priče, nagovjestiće i kraj novele. U maniru najvećih pripovjedača današnjice, Moore i Gibbons u poslednjih par kadrova nagovještavaju i početak novog poglavlja. Na čitaocu je da osmisli kraj.
Ova metafikcija, višeslojna, prepuna simbola, detalja i poruka suviše je kompleksna, pa bi vjerovatno i najkraći (slojeviti) osvrt na nju sadržao više strana nego ona sama. Ovo ovdje napisano je samo putokaz za sve one koji žele da saznaju šta je to strip umjetnost. A ovaj biser dvadesetog vijeka je i više od toga. Svakako vrijedno svakog ponovnog iščitavanja.
G.D.