Sara Renar je umjetnica koja je odlučila da svoju karijeru arhitektice ostavi po strani kako bi se u potpunosti posvetila muzici. Iza sebe ima četiri albuma i mnogo pređenih kilometara. Tokom svojih turneja u poslednjih par godina je nekoliko puta posjetila Crnu Goru. Upravo zbog ovoga priču sa njom otvorili smo uspomenama iz Crne Gore o kojima nam Renar kaže:
Mislim da ću uvijek pamtiti nastup na Lake Festu u Nikšiću – otvorila sam taj stage potpuno sama, u bijeloj haljini, punog želuca nekog sjajnog roštilja, a publika je bila fenomenalna tako da sam u tom ludilu i premašila satnicu. Pamtim također jedan spontani nastup u Budvi, nakon službene svirke na festivalu Novi Val, se, poneseno atmosferom zasviralo na afteru u Vihor baru. Onda je tu i nedavni nastup u Podgorici i sjajno suludi radijski intervju – ma teško je izdvojiti. Svaki put je u Crnoj Gori predivno.
Ostavili ste arhitekturu iza sebe i posvetili se muzici. Koliko je u današnje, pretežno virtuelno okrenutom svijetu, teško održati tempo studio-koncerti-medijske promocije, a pri tom zadržati dio života za sebe?
Moram priznati da nije tako lako balansirati gomilu tih segmenata života i njih spojiti u jednu suvislu cjelinu koja odražava tebe kao ličnost i tvoje iskrene sklonosti. Muzika je moj cilj, i postoji jedna fina distinkcija između percipiranja nečeg kao svoj ,,posao”, odnosno, kao svoj ,,poziv”. Iako sâmu muziku smatram svojim pozivom, u današnjem tzv. virtuelnom svijetu teško je razlučiti bavljenje muzikom u idealnim uvjetima – u studiju i na koncertima – od medijske promocije, pogotovu promoviranja na društvenim mrežama. Pored toga, mašina ti se pokvari, psu se ide van i generalno želiš da životu nametneš vlastiti tempo, tako da… Kada se kockice slože, i stvari idu od ruke, tada se dâ ne samo balansirati nego i uživati.
Kad već pominjem virtuelno okruženje, koliko mislite da je današnja muzička industrija uspjela iskoristiti njegove kapacitete i kako se Vi nosite sa njegovim prednostima i manama?
Nema smisla govoriti o društvenim mrežama u terminima ,,dobro” i ,,loše”. Promoviranje muzike u takvim okvirima naravno ima svoje prednosti i nedostatke, ali kada je virtualizacija stvarnosti sveprisutna, a pri tom je neko institucionalno djelovanje na polju muzike izgubilo maha na ovim prostorima, primoran si snaći se u datim uvjetima. Opet, sveprisutnost na mreži ne sugerira da je muzika koja se promovira dobra, te se krug pravih ljubitelja određene muzike širi jedino aktivnim bavljenjem onoga što je i potaklo medijsko promoviranje – stvaranjem i prezentiranjem stvorenog javnim nastupima.
Čini se da se u TV i radijskom spektru sve formatiralo, nakrcalo reklamama, sve je manje autorskih emisija i svježih i drugačijiih pjesama. Koliko TV i radio mogu pomoći umjetnicima sličnim Vama?
Koliko imam prilike biti upućena u to, nisam sigurna da se moja muzika vrti po televizijskim i radijskim postajama ni približno onoliko koliko se razmjenjuje od uha do uha, među živim svijetom koji dolazi na koncerte i do kojih je pjesma našla svoj put na jedan znatno manje mainstream način.
Vaši nastupi su podređeni muzici. Sve je uklopljeno kako bi dalo jedinstven audio-vizuelni doživljaj. Da li ste često imali savjeta/predloga da u prvi plan, kako se to danas najčešće radi, postavite Vaš fizički izgled?
Nisam imala uopće takvih ,,savjeta”. Od početka sam se postavila tako da je bilo jasno koje granice se ne prelaze i na koje karte se ne igra. Dapače, tek sam u posljednje vrijeme, kada sam stekla samopouzdanje i afirmaciju za svoj rad počela eksperimentirati sa garderobom. Da se razumijemo mislim da je to šteta – na početku karijere sam imala osjećaj da praktički trebaš negirati svoju ženstvenost da bi te se ozbiljno shvatilo kao autora i muzičara.
Na koji način uspijevate da „ne igrate” po pravilima muzičke industrije?
Prava je istina da raspadom klasične diskografije nekih ,,čvrstih” pravila u stvari i nema. U ovom pozivu dobrim dijelom sam kreiraš pravila igre, a ta sloboda je ujedno i prekrasna i zastrašujuća. A bez puno rada ne ide.
Uspjeli ste se upisati i u Igru prestola. Kako je biti Lannister, makar na dan?
Bila sam Lannister na gotovo mjesec dana – doduše prije sedam godina za vrijeme snimanja druge sezone u Dubrovniku. Doživjeti ozbiljan produkcijski stroj je bilo sjajno iskustvo.
Dosta Vaših numera su autobiografske. Album „Tišina” je posebna priča. Koliko je teško izbaciti takve pjesme iz sebe i prepustiti ih da žive neki svoj život?
Ljepota pisanja pjesama je što traumatična iskustva možeš kanalizirati u nešto konstruktivno, lijepo. Teško je koliko sam život zna biti težak, ali pjesme zapravo liječe.
Zanimljiv projekat je iza Vas – predstava Montažstroja „Mali čovjek želi preko crte”. Možete li našim čitaocima, s obzirom da nemaju prilike vidjeti predstavu, reći kako je biti Ceca na pozorišnim daskama i približiti ideju projekta?
Predstava za koju me pitate je praizvedbu i jedine izvedbe doživjela 2013. u Pogonu kulture u Zagrebu. Skeč sa Thompsonom, kojeg je sjajno odigrao pokojni Ante Perković i Cecom tek je jedna od scena u predstavi u kojoj kroz elektronsku reinterpretaciju novovalne glazbe čitav zbor ,,malih ljudi” propitkuje svoju društvenu poziciju i ulogu glazbe u njoj. Redatelj Borut Šeparović je mudro predvidio za koju scenu će se najviše mediji ,,uhvatiti”. Čitajte ,,Sedmu republiku” Ante Perkovića. Sve je rekao.
Nakon tri studijska albuma, objavili ste i jedan živi, muzičko-scenski album. Da li je trebala promjena ili su se stvari jednostavno posložile?
,,Gdje povlačiš crtu?” je neočekivani rezultat projekta originalno nastalog na poziv Trećeg programa Hrvatskog radija koji je premašio zadane okvire i od dvadesetominutnog emitiranja u eter prerastao u kompletni glazbeno – scenski projekt. Kada gledate smjer kretanja albuma Jesen-Tišina-Gdje povlačiš crtu? i nije tako neočekivani izlet.
Da li će sljedeći album ići u tom pravcu? Šta publika nakon ovakvog albuma može očekivati od Vas?
Mislim da sam sad zaokružila jednu autorsku i životnu cjelinu. Sad je vrijeme za povlačenje kako bih vas opet mogla iznenaditi!
Dragan LUČIČ