Naručio sam album u pretprodaji, prije nekih tri mjeseca. Gore, dolje. Ponovo sam bio uzbuđen kao školarac kada se album dugo, dugo čekao, a moje interesovanje, glad i znatiželja su bili i te kako zagolicani sa izlaskom prva dva singla „Money“ i „Time“. Prije dva mjeseca sam se ukrcao na brod na kome trenutno radim. Stalno po moru, daleko od svijeta i sa rijetkim susretima sa internetom. Album će me čekati doma kada izađe, a ja ću se valjda nekako snaći i skinuti kopiju negdje sa neta u nekoj od luka negdje (kao što i, očigledno, jesam). Dva mjeseca plovidbe na čovjeka nabije stres, težinu horizonta, željeza i betonskih mozgova, ali kada sam poslušao DSOTM Redux, sav stres, sva buka, sav pritisak, sav haos i sve brige, sve se to u trenutku smirilo, splasnulo i okrenulo u taktu i melodijama koje nam Roger Waters poklanja na ovom albumu. Nevjerovatan je mir koji sam osjetio preslušavajući po prvi put ovaj album. Ovo nije pretjerivanje jednog fana. Možda je čaša vina malo pospješila dar govora/pisanja, ali su vam ove riječi moja ogoljena osjećanja tih prvih trenutaka.
The Dark Side of the Moon je klasik iz Pink Floyd diskografije. U istom momentu je i jedan od najslavnijih albuma iz rock n roll istorije, i jedan je od najprodavanijih albuma ikada. I dalje se prodaje i dalje je na top listama, nakon dobrih 50 godina. Sve ovo je, u umovima većine fanova, album The Dark Side of the Moon pretvorilo u objekt masovnog obožavanja, nešto što ne smije da se dira, nešto što je zakon, kamen temeljac, neprikosnoveni autoritet koji se ne dira. NE DIRA! Može da se sluša, ali da se izlazi iz granica svete religije i nešto kritikuje, mjenja, okreće, obrće – bila bi hereza i poziv na linč. Roger Waters je upravo to uradio. Palo mu na pamet da ponovo nasnimi te pjesme, ali na malo drugačiji način. Reakcija publike, barem jednog dobrog dijela, je bila za očekivati – na nož!
Iz svih intervjua je bilo i više nego jasno da je Roger Waters to i očekivao. Da li ga je to obeshrabrilo, demoralisalo? Oni koji ga prate znaju vrlo dobro da je to čovjeku dalo krila i sigurno još jedno deset godina života. Čovjek je borac i živi za borbu i konfrontaciju 😊 MMA Fighter rock svijeta.
Svi, apsolutno svi kritikuju da na albumu nema solaža. Svi kritikuju da je ovo daleko od Pink Floyd originalne verzije. Svi kritikuju da je ovo jedan dugački i dosadni Roger Waters monolog, spoken word album. Svi kritikuju da je blasfemija što je Roger Waters pokušao da ponovo nasnimi album Pink Floyda bez i jednog originalnog člana. Većina, ne svi, ali većina se slažu da je ovo nešto što Roger Waters nije trebao da dira. Nick Mason, bunjar Pink Floyda, se ne slaže sa time (eto vam prc). Ima još par većih medijskih imena koji hvale album, ali sve nekako rezervisano, uzdržano, politički korektno, da nikoga ne uvrijede. Samo da napišu i oni svoje mišljenje, da bi ostali relevantni, ali im nedostaje ono najvažnije. Testisi! Javno podržati Roger Watersa, danas, je rizično.
Svi nešto kritikuju, svi nešto kokodaču, svi nešto blebeću, pametni pametuju, glupi laprdaju i troše kilometre riječi, znoje se nad komentarima, svi su umni, svi su istripovani. Niko neće da kaže da je Roger Waters jedan muzički genije i čovjek od integriteta koji je uradio, ponovo, jedno kapitalno djelo. Nadaju se da će masa da ga poklopi i da ga nadglasa. A kako prijatelju, kako tako nešto iko može da očekuje? Ništa nisu naučili.
Svi, baš svi govore o njegovim kontroverznim govorima, intervjuima, snimcima, odjeći na sceni. To je ono što privlači plitke umove, taj reality show, pokušaj mase da se bude iznad pojedinca, da se zasite najniže pobude i prikrije sopstvena nesigurnost, kompleks niže vrijednosti. Sa druge strane, Roger Watersa je vrlo lako izazvati i onda krene njegova vulkanska vatra da kipti, da pršti na sve strane. I ovaj album je proizvod te vatre, ili nus pojava, ko zna. Da li on misli da će nešto da promjeni? Naravno da misli. A da li stvarno može? Naravno da ne može. I on je samo jedan zamajac velike mašinerije (Wellcome to the machine), ali je barem dobro podmazan i od kvalitetnog materijala pa sve što uradi ima zagarantovanu dugovječnost. Tako će i ova suvoparna, svedena i ogoljena verzija Dark Side of the Moon ostati upisana u vječnosti, po meni velikim slovima.
Roger Waters je jednostavno nasnimio ove stare pjesme na drugačiji način. Objasnio je da mu je želja bila da kaže istu priču, ali ogoljeniju, direktniju, bez suvišnih ukrasa. Koliko je to teško shvatiti. Pokazalo se da je baš teško. Barem ovako u početku. Za kasnije – vidjećemo.
Ono što ta masa ljudi bez ušiju i mozga i sa suviše slobodnog vremena ne rade je da slušaju. Jednostavno. Oni ne slušaju. Oni ne čuju. Oni gledaju, ali oni ne vide ono što im je ispred nosa. Mirišu, ali ne mogu da namirišu. Pipaju, ali dodiruju samo neplodna saharska prostranstva svojih plitkih umova.
Kažu da album počinje isto kao i original sa otkucajem srca, a ne čuju vrabca u pozadini. Oni prepoznaju da nema solaža, a ne čuju da je Roger Waters htio da svede cijeli album da i ideja i motivacija za ove pjesme budu u prvom planu, ne samo muzika. Traže stari The Dark Side of the Moon, a nikako da razumiju da je ovo nešto malo drugačije, obrada, i najviše, njegovo djelo u drugom svjetlu. Ko ima pravo da mu išta kaže? Neki tamo kreteni koji ne znaju ni usne obrišu poslije jela, a ne pjesmu da napišu? Han Solo shot first?
Ne radite grešku mase. Ne budite masa. Izdvojite se malo, samo malo. Poslušajte ove pjesme, od početka do kraja. Prepustite se bez nekog velikog razmišljanja. Utihnite um, ne očekujte ništa i prepustite se muzici. Slušajte i upijajte. Ne razmišljajte o originalnom djelu. Slušajte nešto novo. Slušajte sve detalje koji nisu slučajni. Ponavljam, koji nisu slučajni. U pjesmi „Us and Them“ dooooobro obratite kako Roger Waters izgovara riječ „them“. Ako ne uspjevate, ostavite. Ima vremena. Nigdje nije preša i imate cijeli život pred vama. Žurbu stvara um, a DSOTM Redux nije stvorenje isključivo od uma. Bravo Gospodine Waters. Ponovo ste svijet obradovali jednim kapitalnim djelom.
Nikola Franquelli