Trinaest pjesama sa novog albuma Pearl Jama su tacno ono što ste mogli ocekivati da ce uraditi. Bolje od Riot Acta, na tragu Binaurala, no ipak daleko iza Yielda, a Ten da i ne pominjemo. Ima tu i klavira i springstinovskih akusticnih balada i bijesa zbog Džordža Buša i americke spoljne politike, ali opet sve je to još uvijek ispod mogucnosti ovog benda. Sigurno nije rijec o istrošenosti, nedostatku ideje… Prije bih ovaj album okarakterisao kao novu fazu PJ-a. Uspavanost u kojoj su bili dok su radili No Code. Bice još dobrog materijala, najavljuje ovaj album, ali do nekih zvje-zdanih momenata ipak ce se morati još cekati. Singl kojim su otvorili ovo izdanje (World Wide Suicide) ima nešto šarma “Evolutiona” ili “Brain of J”, ali fali ovdje pjesama koje mame kako na prvu tako i na hiljadu i prvu loptu (Black, Rearviewmirror, Alive, Given to fly..). Najbliža tome je ova springstinovska Parachutes i završna Inside Job.
Pearl Jam Pearl Jam