“Voljela bih da znam kakav je osjećaj biti slobodan”
Možda je onima koji nikada nijesu osjetili segregaciju na svojoj koži lako da kažu ‘čekaj’. Ali kada vidite bijesne gomile kako linčuju nečije majke i očeve; kada vidite policajce pune mržnje kako psuju, udaraju pa čak i ubijaju vašu crnu braću i sestre; kada vidite da velika većina dvadeset miliona vaše crne braće pati u kavezu siromaštva u sred jednog bogatog društva; …kada vaše ime postane ‘crnčuga’, vaš nadimak ‘dečko’ (bez obzira na godine) a vaše prezime ‘Džon’… Kada vas danju kinji a noću proganja činjenica da ste crne puti, kada ste konstantno na oprezu i nikada tačno ne znate šta da očekujete, i muče vas unutrašnji strahovi i prezir drugih; kada se trajno borite sa osjećajem da ste niko i ništa – tada shvatate zašto je teško čekati.
Dođe vrijeme kada strpljenja nestane, i ljudi više ne žele da budu bačeni u ambis očajanja.
Po čitanju prethodnih redova, možemo zamisliti realne poteškoće kroz koje su prolazili crnci u Americi u ne tako davnom periodu. Borba za ravnopravnost crnaca koja je ujedinila više od dvadeset miliona Afro-Amerikanaca trajala je od 1960-ih do sredine1970-ih. Jedna od učesnica bila je i crna diva Nina Simon, koja je sa svojom braćom i sestrama koračala gradovima američkog juga. Pored toga što je bila aktivista Pokreta za ljudska prava, Nina je svom narodu darivala najvrijedniji od svih poklona – muziku. Umjesto govora, Nina je pisala pjesme; umjesto da povređuje bijelce istim oružjem koje su oni koristili protiv njenog naroda, ona ih je vrijeđala svojim talentom.
Napisala je prvu pjesmu o ljudskim pravima 1963. godine, zgrožena ubistvom Medgara Eversa u Džeksonu, država Misisipi, i bombaškim napadom na jednu crkvu u Alabami u kojem su stradale četiri djevojke. Bila je to pjesma “Mississippi Goddamn” (Prokleti Misisipi)
The name of this tune is Mississippi goddam
And I mean every word of it
Alabama’s gotten me so upset
Tennessee made me lose my rest
And everybody knows about Mississippi goddam
…
But the show hasn’t been written for it, yet
Hounddogs on my trail, school children sitting in jail
Black cat cross my path
I think everyday’s gonna be my last
Lord have mercy on this land of mine
We all gonna get it in due time
…
I made you thought I was kiddin’ didn’t we
Picket lines, school boycotts
They try to say it’s a communist plot
All I want is equality
for my sister my brother my people and me
Yes you lied to me all these years
You told me to wash and clean my ears
And talk real fine just like a lady
And you’d stop calling me Sister Sadie
Oh but this whole country is full of lies
You’re all gonna die and die like flies
I don’t trust you any more…
“Svijet popularne muzike bio je ništa u poređenju sa klasičnim svijetom: ne morate toliko da se trudite, publiku je lako zadovoljitii sve što zanima one u njoj je to kako izgovarate stihove.” Odjednom se Ninin stav prema muzici koja nije klasična promijenio, jer je shvatila koliki uticaj ona ima na njenu crnu braću i sestre: “moja muzika posvećena je cilju koji je mnogo značajniji od težnje klasične muzike ka savršenstvu; ona je posvećena borbi za slobodu i istorijskoj sudbini mog naroda.” Sada je bila sigurna da ono što ona radi nije samo “pjevanje svijetu”, kako je to njena majka govorila; konačno je radila nešto što je toliko blizu slavljenju Boga da je bila u potpunosti zadovoljna svojom ulogom na ovom svijetu, možda po prvi put u svom životu. Nastavila je da promoviše slobodu i jednakost tako što je održavala koncerte širom SAD-a i pisala pjesme, od kojih je jedna postala himna crnog dijela Amerike. U pitanju je pjesma “To Be Young, Gifted and Black” (Biti mlad, nadaren i crn):
To be young, gifted and black,
Oh what a lovely precious dream
To be young, gifted and black,
Open your heart to what I mean
In the whole world you know
There are billion boys and girls
Who are young, gifted and black,
And that’s a fact!
“Sloboda je zvučala prazno, šuplje, kada su se…autobusi zaustavili u Montgomeriju; putnici uhapšeni i pretučeni; borci za slobodu napadnuti i opkoljeni …”
U svojoj borbi protiv rasne podjele, Martin Luter King je imao samo jednu stvar na umu: da ostvari ravnopravnost “tehnikama i filosofijom nenasilja.” Učio je svoje sljedbenike da se mole za savjet, da pokažu ljubav i razumijevanje; da ne uzvrate psovkom na psovku, da ne guraju kada ih gurnu –strategija koju je zasnovao na Gandijevskim principima. Njegovo ime postalo je “simbol gotovo svih crnaca u Americi.” Bio je to čovjek pun ljubavi prema svojim neprijateljima, koje je nazivao “braćom”. Četvrtog aprila 1968. godine je ubijen u Memfisu, od strane plaćenog ubice bijele rase. Imao je samo 39 godina. Skrhana bolom, Nina je napisala još jednu pjesmu:
Once upon this planet earth,
Lived a man of humble birth,
Preaching love and freedom for his fellowman,
He was dreaming of a day,
Peace would come to earth to stay,
And he spread this message all across the land.
Turn the other cheek he’d plead,
Love thy neighbor was his creed,
Pain, humiliation, death, he did not dread
…
Will my country fall, stand or fall?
Is it too late for us all?
And did Martin Luther King just die in vain?
…
He was for equality,
For all people you and me,
Full of love and good will, hate was not his way.
…
Well see he’d seen, the mountain top.
And he knew he could not stop,
Always living with the threat of death ahead.
Folks you’d better stop and think and feel again,
For we’re heading for the brink.
What’s gonna happen now that the king of love is dead?
U čast M.L. Kinga, 7 april proglašen je za dan žalosti, a istog dana Nina je održala koncert u Vestburiju, gdje je po prvi put izvela “Why? The King Of Love Is Dead”. Njena prijateljica Silvija Hempton prisjeća se tog događaja u svojoj knjizi: “Ne mogu nikako da shvatim kako je mogla izaći na scenu i pjevati tu pjesmu samo par dana nakon tog tragičnog događaja.” Nina je, međutim, imala mnogo više snage nego što je iko mogao da pretpostavi. Nastavila je sa borbom i pjevala iz dubine svog srca:
I wish I knew how
It would feel to be free
I wish I could break
All the chains holding me
I wish I could say
All the things that I should say
Say ’em loud say ’em clear
For the whole round world to hear
I wish I could share
All the love that’s in my heart
Remove all the bars
That keep us apart…
Then I’d sing cos I know
Oh I’ll know how it feels to be free
Yea Yea! Oh, I’ll know how it feels
Yes I’ll know
Oh, I’ll know
How it feels
How it feels
To be free
Čitavog života nastavila je potragu za slobodom, i uprkos činjenici da je baš zbog toga napustila Ameriku, uticaj koju je njena muzika imala na njen narod bio je neosporan. I dalje je.
Kraj puta
“Chilly Winds Don’t Blow”
Nina je bila dijete sveštenog lica,i kao takva naučila je kako da slavi i voli Boga od onog trenutka kada je sjela za klavir i odsvirala prvu crkvenu pjesmu. Čitavog života pjevala je gospel, ostala u dodiru sa svojim korjenima i religijom. Nikada nije izgubila vjeru, čak ni u najtežim vremenima. Kao svjedok linčovanja i ubistava, i kao neko ko je doživio lične gubitke, Nina je razmišljala o smrti, sanjajući o toj drugoj strani. Slaveći Boga i propovijedajući o njegovoj velikoj milosti, otpjevala je pjesmu “Sinnerman” (Grešnik), o čovjeku na samrti koji pokušava da pobjegne od vatre pakla. Ni jedno mjesto na zemlji ga nije moglo sakriti, pa se na kraju puta okrenuo Gospodu, moleći ga za zaklon:
…
So I ran to the Lord
I said, Lord hide me, please hide me
please help me
Alongdemday
He said, child, where were you
when you oughta been prayin’?
I said,Lord, Lord, hear me prayin’
…
Sinnerman you oughta be prayin’
Oughta be prayin’, Sinnerman
Oughta be prayin’,
All on that day
I cried – POWER!!!
…
Power to da Lord!
Power, Power, Lord
Don’t you know I need you Lord
Don’t you know that I need you
Power, Lord!
Nina je u potpunosti bila svjesna sopstvene smrtnosti, i u njenim pjesmama može se prepoznati i zahvalnost na datom životu i mirno prihvatanje sudnjeg dana. Nina je tokom godina stekla mnogo prijatelja širom svijeta, začarala mnogo ljubavnika, dotakla srca miliona obožavatelja. Umrla je, međutim, sama, u svojoj vili na jugu Francuske, bez Lize koja je bila daleko i bez ijedne od svojih velikih ljubavi pored sebe. Čudno je da su njeni poslednji dani tako realistično opisani u jednoj od njenih pjesama, pa se možemo čak i zapitati: “Da li je sve to bilo unaprijed isplanirano?” Glasom anđela, stvarajući atmosferu izvrsnim umjećem na klaviru, Nina prenosi priču o starici koja sjedi u stolici na ljuljanje, i oplakuje svoj prazni, dosadni život. Njen muž je umro, njena djeca su pošla sopstvenim putem, i djeluje da je čitavi svijet prazan i hladan…Ali zatim čujemo aplauze, koji označavaju da je došlo “još jedno proljeće ” (AnotherSpring):
…
And suddenly yes well I ain’t sad
Ain’t sad no more ain’t sad no more
When it’s warm and the sun is out
It’s like my heart’s restored
I’ve had my love I’ve had my children
And I have so many memories
So don’t mind me complaining
What the years may bring
Cos this old world has been fine with me really
And I’m thankful for seeing another spring
It’s gonna be better this time another spring
It’s gonna be groovier this time another spring
It’s what’s happening this time
So I’m thankful for letting me see another spring
Nina je bila borac. I vjernik. Vjerovala je u očev duh i čekala dan kada će se ponovo sresti sa njim. Ninin život bio je pun uspona i padova, ali na kraju bila je to predivna avantura, prepuna uspjeha i slave. Pred sam kraj, njena vjera u život poslije smrti je usmjeravala na to da vedro pjeva o smrti, slaveći magiju ponovnog rođenja. Znala je da bolji život tek treba da dođe:
…
Going where my father waits for me, oh baby,
Going where my father waits for me,
Going there ’cause there I’d rather be, oh baby,
Where the chilly winds, the chilly winds don’t blow.
Yes there will be red roses round my door, darlin’ baby,
There’ll be red roses round my door,
Going where they’ll welcome me for sure, oh baby
Where the chilly winds, the chilly winds don’t blow.
Chilly winds, chilly winds, the chilly winds don’t blow.
Iako hrišćanka i čvrste vjere, Nina je “vidjela Boga kao jedinstvenog, ni jedne ni druge vjere, već kao dokaz trajne ljubavi “. Nije se bojala da prihvati vjerovanja različitih religija, i iskreno je vjerovala u reinkarnaciju. Ideja ponovnog rođenja u tijelu druge osobe, ili čak rođenja u obličju koje nije ljudsko, i ponovnog življenja, sa svim nedaćama i dobrim momentima, odzvanjala je u njenoj glavi dok je pjevala:
Who am I
Was it all planned in advance
Or was I just born by chance in July
Who on earth am I
…
Some day I’ll die
Will I ever live again
As a mountain lion
Or a rooster, a hen
Or a robin, or a wren, or a fly
Oh, whoam I
Do you believe in reincarnation
Do you believe in reincarnation
Were you ever here before
Have you ever had dreams
That you knew were true
Some time before in your life
Have you ever had that experience
So you must question
All the truths that you know
All the love and the life
That you know and say
Who am I
Nina je shvatila: jedne noći kada je ostala kod prijatelja u Londonu i ogrnula se skupocjenim krznenim kaputom, rekla mu je:
“Znaš, ja sam bila Nefertiti. Bila sam velika kraljica.”
Prijatelj se zasmijao.
“Slušaj, ne šalim se, Ja sam bila Nefertiti.”
Jednostavno je pogledao i odgovorio,
“Oh, ok”, kao da to nije uopšte bitno.
Godinama nakon toga, sjetio se te noći:
Čudno, njeno insistiranje na tome da je reinkarnacija slavne egipatske kraljice Nefertiti možda je zvučalo suludo, ali ko zna? Ono što znam je da je doslovno par mjeseci po Nininoj smrti britanski arheolog otkrio grobnicu za koju se smatra da pripada Nefertiti, tako da, ko može zaista reći ko je bila Nina? To može biti samo puka slučajnost, međutim …
Desetog juna 2000. godine, Ninu su zamolili da održi koncert u Philadelphia Tower Theater-u. Kada je stupila na scenu, vratila su joj se sjećanja kada je dohvatila mikrofoni poviknula: “Ha! Ovdje sam, u Filadelfiji, I kao što znate ovdašnji Curtis Institute me je odbio. Pa, sada žale zbog toga! Pogledajte, evo me ovdje nakon svih tih godina, tako da, hajde da zaboravimo na Curtis Institute!” Nedugo po njenoj smrti, Institut je Nini dodijelio počasnu diplomu, kao znak da priznaju svoju grešku u procjeni.
Nina Simon, počasni doktor muzike i humanističkih nauka, sveštenica soula i kraljica klasične muzike afričkih korijena, dobila je mnogo nagrada tokom karijere. Sedmog oktobra 1999. godine u Dablinu dobila je nagradu za životno dostignuće u muzici. 2000. je postala počasni građanin Atlante, dobila dijamantsku nagradu za dostignuća u muzici od Asocijacije Afro-Američkih muzičara u Filadelfiji. Njena porodica, narod i svi ljudi čija je srce dotakla bili su jednako blagoslovljeni njenom umjetnošću kao što je ona bila svojim darom. Po smrti, jedan od njenih najboljih prijatelja je napisala:
Nije postojao niko nalik Nini. Na stranu bogatstvo svih sjajnih iskustava koja sam imao sa njom tokom godina, tu je muzika, uvijek tako savršena da ostavlja bez daha. Ni jedan drugi umjetnik nikada nije mogao da prikaže muzički spektar poput Nine Simon: od ritmičkog pjevanja ‘Zungo’ do lagane ‘In the Dark’. Svijet nikada više neće vidjeti nekog njenog kova. Da citiram jednu od njenih pjesama iz 60-ih za Philips, ona je zaista bila ‘čuvar plamena’ za mnoge od nas.
Magija Nine Simon živi kroz njene pjesme. Čari koje je bacila na svijet su i dalje tu, jer ljudi širom planete bez obzira na naciju ili boju kože vole i cijene njen rad. Nina je jednom rekla: “Pravim sopstveno mjestu u ovom svijetu ludila. Ja volim ono što radim, i kada umrem želim da ostavim neki trag koji će biti lično moj.” Nesumnjivo da je ostavila trag. Zauvijek.
Aleksandra Simanić
preveo sa engleskog: Petar
NINA SIMON (1. DIO): PJEVAM KAKO BIH ZNALA DA SAM ŽIVA
NINA SIMON (2. DIO): DJEVOJČICA ZA KLAVIROM