Piskarajući prije par godina kratki osvrt na “Go-go Boots” Drive by Truckersa, jedan u nizu osrednjih albuma post-Isbellovske ere, dvoumio sam se da li cijelu pisaniju zaključiti rečenicom u stilu – Truckersi su se umorili i ovo je put kojim će se manje-više kretati, blablabla…
Objavljivanje the best of albuma avgusta iste godine, cementiralo je tu misao. Tri godine kasnije, „English Oceans” je donio nove Truckerse, osakaćene za bivšu Isbellovu suprugu, basistkinju Shonnu Tucker. Iako možda ne najpoznatijeg autora u ovom bendu, ipak nekog ko je oblikovao cijelu priču. Sa svježom krvi pridošlica u bend „English Oceans” je bio ipak „još jedan album DBT-a”. Iz kog razloga je taj kratki osvrt na „Go-go Boots” ostao u pozitivnom tonu, ne znam. Ali, sreća da jeste, pa danas mogu mirno pisati hvalospjev njihovom novom albumu.
Slušajući poslednji u nizu, jedanaesti studijski album, ne mogu da dokučim snagu emocija koje su natjerale da se ovi pedesetogodišnjaci iznova izmisle. Zazvučati svježe, kao da ta tri akorda nijesu vrtjeli svih okruglih dvadeset godina svog postojanja je cilj svakog benda u poodmakloj karijeri.
Najlješpe u cijeloj ovoj priči o vaskrsnuću je što se na „American Band” u svakoj pjesmi osjeća da je grupa jakodobro promišljala kojim putem ići. Radila na konceptu i na kraju donijela gomilu dobrih pjesama koje će povezati cijeli kostur materijala.
Upravo tu će mnogi zamjeriti ovom albumu. Trakeri su se, nakon pomenutog promišljanja, odlučili za drugačiji pristup. Dok su se najčešće do sada služili klasičnim storitelingom, njegovim izmišljenim likovima i događajima, donekle baziranim na ličnim iskustvima, i njime evocirali, opominjali i nervirali, sada su se odlučili za prezent tens i imenovanje problema, ljudi i situacija. Redom, svima mater! Vjerovatno su shvatili da je krajnje vrijeme. U izbornoj godini, kada birate manje od dva jednaka zla, jedan pravi američki bend je morao skinuti rukavice i sabiti zube nekom u grlo.
Muzički teško da su u stanju napraviti toliki zaokret, jer to su Truckersi. Tekstualno je to svakako bilo poželjno. Upravo zbog te šetnje kroz američku istoriju i modernu, u stilu RATM i njihovih sjećanja na Leonard Peltiera i rokanja ispred Wall streeta, je ovaj album svježiji i drčniji od seta prethodnih. Vjerovatno i od svih deset prethodnih.
Sa druge strane albume poput “Southern Rock Opera” kakve bi mnogi ponovo rado čuli su pravili dvadesetsedmogodišnjaci, “American band” komponuju pedesetogodišnjaci. Nema više lakih protivnika. I nema više maženja.
„American Band” u stvari više izgleda kao magistarski rad na studijima političkih nauka, nego kao komad vinila na kojim se neki sredovječni redneksi igraju Skynyrda. I zaista, kada Cooley postavi apstrakt kroz uvodnu pjesmu „Ramon Casiano” sve dalje je ništa drugo nego obrazlaganje i branjenje teze. Dokaz za dokazom!
A u openeru albuma petnaestogodišnji Meksikanac iz naslova biva ubijen u Laredu u Teksasu u tridesettrećoj sekundi i trećem stihu. Godina je 1931. Ubica je Harlon Carter koji već u četvrtom stihu biva pušten usljed tehnikalija (nijesmo Amerikanci, ali ovaj scenario je jako poznat). Isti čovjek kasnije će postati potpredsjednik NRA. Jeste li se upecali? Valjda i treba! Tako se pričaju neke važne priče.
{youtube}aQQB7rkZZmk{/youtube}
“It all started at the border, / And that’s still where it is today. / Someone killed Ramon Casiano / And the killer got away … But killing’s been the bullet’s business since back in 1931. / Someone killed Ramon Casiano, / And Ramon still ain’t dead enough.” – pjeva Cooley u tezi koju postavlja na početku priče „American Banda”.
Iako nije pravljen u novonastaloj političkoj klimi, možda sada u svijetlu Trampove Amerike stvari izgledaju još surovije. Nezadovoljni i prethodnim osmogodišnjim mandatom odlazećeg „nobelovca” Obame, DBT koji su u tom periodu napisali prelijepi i prezajebani album „Brighter Than Creation’s Dark”, nagomilali su srdžbe za ovaj novi – odličan materijal. A za ono o čemu DBT pjevaju, scenografija je sada, makar iz nihovog ugla, mnogo turobnija i pesimističnija.
Amerika i Southland u srcu, ali…
Cooley i Hood su djeca iz malih američkih mjesta koja su gravitirala Muscle Shoalsu u Alabami. Mjestu ritmai bluza. Odrastali su, kako kažu u jednoj drugačijoj Americi. Svakako na drugačijem „jugu”
Florence, rodno mjesto Patterson Hooda je, primjera radi, dom W.C. Handya jedne od glavnih figura bluza (ima o tome dosta na našim stranicama u tekstovima Istorija bluza) i Sam Phillipsa koji je dosta zaslužan za karijere Elvis Presleya, Johnny Casha, Howlin’ Wolfa, Jerry Lee Lewisa. Nedaleko odatle, tik preko rijeke, Aretha Franklin, Bobby Womack i mnogi drugi tamnoputi autori su sa svojom bijelom braćom u studijima Muscle Shoalsa u kojima je radio i Hoodov otac pravili soundtrack života američkog juga, ali i što je za modernu Ameriku podjednako bitno Civil Rights Movementa. No, to je samo ona ljepša strana juga – zbog koje se DBT još uvijek predstavljaju južnjacima. Upravo o dvije Amerike i nepomirljivosti istih oni pjevaju cijeli svoj život. Tek kada se u priču novog albuma, ubaci i ovaj biografski detalj, sve postaje još za nijansu teže.
Za momke koji su kako tvrde odrasli u sredini koja je uveliko bila uskraćena zapaljenih krstova i bijelih kapuljača, ono što se danas dešava sa njihovom Amerikom je moralo stvoriti album kakav ja „American Band”. Otuda motiv Ramon Caseana i otuda ostale opomene u pjesama DBT-a. Otuda „American Band”.
Nažalost, vjerovatno je to razlog što se njihov trademark Wes Freedov crtež ne nalazi na naslovnici. Ko prati njegov rad, zna da nikada njegovom rukom urađen omot na njegovoj autorskoj muzici nije pasovao onako kako je to bilo u slučaju DBT albuma. Upravo zato pomalo bode oči, što je po prvi put od debi materijala prekinuta tradicija vesfredizma i na omot udarena prilično jednostavna fotografija. No, ima nešto mučno u odstupanju od šarenih Freedovih ilustracija, pa i u toj, skoro crnobijeloj naslovnici sa američkom zastavom. Naročito kada se ta zastava, kako se čini – spušta. Na pola koplja?
{youtube}qTt0k3GvmOY{/youtube}
Izgleda da su htjeli toliko puta potcrtati da i jedan lijevo orijentisan bend može biti američki, da to pitanje južnjačkog identiteta više niko ne postavi. Ko zna njihovu istoriju, zna koliko su problema imali tokom karijere sa svojim gorepomenutim viđenjem američkog juga. Teško da će se DBT-u nakon ovoga ponovo desiti ranija nerazumijevanja kada su stvari poput “The Southern Thing” na koncertima bile praćene konfederacijskim zastavama, pratećom retorikom i simbolima. Ako su tada pokušavali da kroz, očigledno svima ne potpuno jasne slike, izraze svoj stav o pravom srcu južnjaka, o svojoj različitosti od stereotipa, danas to rade potpuno direktno. Prstom u oko. Ili u bulju. Zavisi gdje južnjaka više zaboli.
A izgleda da je mnoge zaboljelo. Još od kada je prvi put na socijalnim mrežama postovan dio pjesme „What It Means” krenuli su „problemi”. Lavine komentara, pa i prijetnji učvrstile su Truckerse u svom naumu. Direktna inspiracija ove „problematične” pjesme su ubistva Trayvon Martina i Michael Browna – “I mean Barack Obama won / And you can choose where to eat / But you don’t see too many white kids lying / Bleeding on the street.” Hood, baš kao i njegov kolega u priči o malom Meksikancu, pravi paralelu, pa se uz nesretne afroamerikance, prisjeća i jednog svog prijatelja ustrijeljenog od strane policije. Nenaoružanog i golog!
Previše je lokalnih likova, žargona i metafora da bi se u potpunosti iz par slušanja upila priča DBT-a, ali i ovo malo što se nazire je dovoljno da zaboli i da vas potjera na još jedan krug sa „Američkim bendom”. Ako se potrudite i zamijenite aktere, vrlo lako ćete u našoj domovini ili bilo kojoj zemlji okruženja prepoznati sve te priče o žrtvama koje nas ne bole, desnici i ljevici, zastavama i balistici.
Koju god pjesmu sa novog albuma da dohvatite, upiće vas. Birajte – “Darkened Flags…” i „Surrender Under Protest” koje dalje produbljuje gore ispričano, „Guns of Umpqua” o kasapnici na tom američkom koledžu ,”Filthy and Fried” o ulogama polova u današnjem društvu ili završnice kroz „Baggage” o depresiji i Robin Williamsu.
Sve u svemu ovo je odlična rokenrol ploča nafilovana pank žestinom i stavom. Rekoh li ploča? Pardon – disertacija! Kada čujete da bend objavi ovako dobar magistarski rad prosto se sažalite nad nekim od svojih muzičkih favorita i sranjima kojima vas čašćavaju u poodmakloj karijeri. U međuvremenu, svijet ide dođavola – vrijeme je za doktorat. Go Truckers, Go!