Postali ste veliki bend u svijetu muzike. Kako se osjećate zbog toga? I pored novog statusa, vidim da i dalje uspijevate da dajete brojne intervjue, tu se ništa ne mijenja.
Što se tiče rasta benda, ne vjerujem da smo postali veliki i da je bio neki nagli porast popularnosti. Mislim da je sve išlo postepeno, pa smo samo nastavili da radimo ovo što umijemo i nadamo se uvijek najboljem. Što se tiče intervjua, uvijek imam vremena da radim nešto što je lako i zabavno!
U međuvremenu je došlo i do personalnih promjena. Ken Kejsi više ne svira bas, sada samo pjeva. Kako je došlo do toga?
Prije nekoliko godina, nedelju dana uoči početka tadašnje turneje, Ken je imao operaciju vrata, i nije mu dozvoljeno da drži bilo šta teže od pet kilograma tokom tri ili četiri mjeseca, tako da nije mogao da svira bas. Na svu sreću, jedan od mojih starih i najboljih prijatelja na svijetu Kevin Rolt je radio za nas i uskočio je umjesto Džejmsa na gitari neko vrijeme. Pored toga što je jedan od boljih ljudi koje znam, on je sjajan muzičar i bili smo u bendovima zajedno od 1998. godine. Imamo još Li Foršnera koji svira gajde, još jedan sjajan čovjek i vrlo lak za saradnju.
Možda griješim, ali ste promijenili i zvuk više ka tradicionalnom irish i rokenrolu. Posebno kada pogledam velike festivale gdje imate violine, harmoniku, frulu, gajde…
Imali smo frulu, gajde, i čak violinu na prva dva albuma (u stvari „Baroom hero“, naš prvi singl ima gajde). Harmonika dolazi nešto kasnije kada je veliki čovjek Tim Brenan stigao u bend. Mislim ukoliko nisi Ramones, AC-DC ili Motorhead, pokušavaš da nadogradiš zvuk tokom vremena. Mislim da i dalje imamo dobar dio street-punk i Oi! uticaja u našoj muzici, ali smo razvili agresivan zvuk koji se miješa sa tradicionalnim elementima i zaista volimo to. Mislim da su etika benda i imidž isti kao i uvijek, osim Rik Bartonovih sunčarica na bini i sa leopardovim printovima na jakni. Jednostavno naša muzika se razvija. Mi smo i dalje isti momci kakvi smo bili kada smo osnovali bend – samo stariji. Ja sam i dalje stari skinhed, iako pokušavam da odrastem.
Posljednji koncert koji sam gledao bio je online. Vaš tradicionalni koncert u Bostonu. Svirali ste dvije nove stvari. Posebno mi je zanimljiva pjesma o Mik Džonsu iz kultne grupe The Clash i pudingu. Jeste li možda sarađivali sa njim?
Prije svega hvala puno što si se uključio i gledao i drugo što si uživao u pjesmama. Ovako je bilo: prije nekoliko godina naš producent Ted Hat je radio u studiju u Londonu. Bilo je puno bendova koji su radili u to vrijeme u istom tom studiju. Kao i većina studija, bila je zajednička soba sa kuhinjom, frižiderom, i svim ti stvarima. Ted je bio zauzet, naručio je hranu i ostavio je u frižideru. Poslije nekog vremena, otišao je da uzme hranu iz frižidera i nedostajao je dezert. Počeo je da špijunira ko dolazi u kuhinju i šta uzima iz frižidera. Ted je primjetio NEKOGA kako uzima njegov puding. Istrčao je iza zida i rekao: „Oi! to je moj dezert. Ti si taj koji krade moj puding“. Čovjek se okrenuo i to je bio legendarni Mik Džons, uhvaćen na djelu! To je priča ukratko. Inače nikada nismo sarađivali sa njim ili bilo kim iz Kleša, i ako smo upoznali Džo Stramera prije dosta godina. Izuzetan lik.
Kao što pomenuh, odradili ste koncert na domaćem terenu bez prisustva publike. Dok sam gledao, imao sam utisak da gledam privatni koncert. Čudno, ali lijepo iskustvo. Kako je Vama bilo na bini i koliko je bilo teško svirati tako?
Za mene nije bilo puno čudnije od drugih koncerata. Nedostajala je publika naravno. Kao i obično, svjetlo mi je bilo upereno u lice i nisam mogao puno vidjeti ispred sebe. Bilo je toplo, znojavo i svirao sam sa mojim momcima. Uobičajeno za mene! Bilo kako bilo, osjećao sam se malo loše zbog momaka naprijed koji vide da sviramo bez publike. Mislim da su morali da „izvode“ da se tako izrazim, jer mislim da nije bilo puno zabavno i uzbudljivo kada nemaš inspiraciju od naše nevjerovatne publike.
Kako birate pjesme koje ćete svirati? Znam da je teško udovoljiti svakome! Recimo, na posljednjem koncertu niste svirali Baroom hero. Ne znam da li svirate ikada moju omiljenu Caps and bottles?
To je nesreća! Sviramo Baroom hero skoro svake večeri, ponekad ubacimo i Caps and bottles. Ovako stoje stvari: za svaku turneju mijenjamo set liste gotovo svake večeri, dosta istih ljudi dolazi u različite gradove zato moramo praviti svježe set liste i za njih i za nas, tako da repertoar mijenjamo gotovo svake večeri. U suštini nikada ne znaš šta ćemo izvući i svirati. Jer puno godina postojimo i imamo dosta pjesama.
Nešto ranije sam gledao dokumentarac o bostonskoj hardkor sceni. Kako Vi gledate na tu scenu i bendove, i koliko je značila za Vas?
Uvijek smo voljeli ranu bostonsku hardkor scenu. Bendove Slapshot, SS Decontrol, Gangreen i Freeze bili su uticaji od prvog dana. Takođe sa dosta njih smo radili turneje kao recimo: Reach the Sky, Blood for Blood, Slapshot, Gangreen, Jerry’s Kids, the Boston Strangler, Rival Mob… Odrastao sam na hardkor panku i bostonski bendovi su mi uvijek bili favoriti: the F.U.’s, Jerry’s Kids, DYS, Negative FX, Last Rights, Vile, Impact Unit, Gangreen, i to su samo bendovi iz ranih 80-ih. Prije nego što sam ušao u Oi! muziku zahvaljujući prvom 7“ ploči Bruisersa. Bio sam u hardkoru čak i u mojim Oi! godinama i do danas ga volim.
U knjizi Rodžer Mireta pominje se vaš koncert prije Motorheda. Možete li nam ispričati o tom koncertu kada su vas izgasili na bini?
Zapravo smo otvarali njihove koncerte na cijeloj američkoj turneji 1999. godine. Ne sjećam se tačno koji je koncert bio, ali njihova ekipa je bila veoma negostoljubiva prema nama. Poslije 3000 milja koje smo vozili od Bostona do Vankuvera gdje je počinjala turneja, naš set od 45 minuta je skraćen na 30 minuta i to prije samog izlaska na binu, a već sljedeće noći skratili su set na 15 minuta, pa smo mi odbili da sviramo. Bend koji je otvarao veče Hatebreed je istukao cijelo obezbjeđenje u prostoru, uh, bila je to interesantna noć. Cijela turneja je bila jako čudna, ipak svi bendovi su do kraja turneje bili u prijateljskim odnosima.
ĐorđepunX