Danas je opšte mjesto da je hipi pokret nastao u Sjedinjenim Američkim Državama šezdesetih godina, prvenstveno u oblasti oko San Franciska, grada koji je prednjačio u odnosu na ostatak zemlje po svom liberalnom duhu. Ideologija pokreta je stajala kontra potrošačkom društvu, a kao krajnji cilj kome su stremili je stvaranje novog svijeta zasnovanog na miru i ljubavi. Osim političke revolucije, pripadnici hipi pokreta su propovjedali i revoluciju unutar svakog pijedinca. Iako je svoja stanovišta vukao prije svega iz književnosti, brata po oružju, hipi pokret je pronašao u rokenrolu. Glasnogovornici pokreta, htjeli to ili ne, postali su: Jefferson Airplane, Grateful Dead, The Doors, Pink Floyd, Janis Joplin, Jimi Hendrix i mnogi drugi.
Iz brojnih filmova, knjiga, pa i polulegendi koje se prenose i pola vijeka kasnije znamo za mjere koje su korištene kako bi se ovaj pokret koliko toliko držao pod kontrolom. Još od pojave Presleya osmišljena je ta muzička kontrateža koju je vještački nametalo tradicionalno orijentisano američko društvo, a za njim i tržište. Ako je Elvis imao Pat Boonea i njegovi nasljednici su imali svoje pandane koji bi amortizovali uspjeh onih koji bi da kvare vašu djecu.
Na ovu temu zanimljiv je osvrt koji u svojoj knjizi “Sedma republika” iznosi genijalni, i nažalost pokojni Ante Perković. Po njegovim istraživanjima, koja su svakako lako provjerljiva na internetu, jedina godina kada je američkim muzičkim tržištem dominirala kvalitetna i revolucionarna muzika je 1968. Godina velikih događaja. Dok su 1967. listama harali anemični The Monkeys, dvije godine kasnije to je bio album “In A Gada da Vida” Iron Buterflya, za koji Perković kaže da je bio subverzivan koliko i K-Mart. Samo je divlji crni dječak sa gitarom kao puškom osvojio ovaj tron 1968. Istinska revolucija.
No, dok su ovi marketinški dobro osmišljeni sistemi uglavnom radili svoj posao, zanimljivo je pogledati kako su to radili univerzitetski profesori, samozvani kulturolozi i čuvari tradicionalnih vrijednosti. Često neprilagođeni novim gibanjima, van svog polja djelovanja, izmicala im je suština, pa su i njihova često naučno potkovana tumačenja znala skrenuti u potpunu banalnost.
O ovome svjedoći i jedan isječak iz domaće štampe. Bilo da se radi o jednostavnom prevodu članka iz nekog američkog magazina ili mašti autora, on prilično dobro oslikava atmosferu u kojoj je rasla i razvijala se ova kontrakultura. Nakon što u uvodu navodi da se najistaknutiji američki epidemiolozi bore sa neočekivanom pojavom zaraznih bolesti u raznim djelovima SAD, pa objašnjava kako se vodi bitka protiv difterije i zbog čega još nije iskorijenjena, dolazi se do onog sočnog dijela teksta. Vjerovatno i njegove same poente.
„Američki medicinski autoriteti za infektivne bolesti, iznijeli su u razgovoru sa novinarima sve što se sa medicinskog gledišta može reći o epidemijama koje su se u poslednje vrijeme pojavile u raznim zemljama svijeta. Oni su sem o difteriji govorili i o koleri i kugi. Što se tiče kolere, nema vjerovatnoće da se ova bolest proširi na evropski kontinent i Sjevernu Ameriku, iako bi se mogli pojaviti pojedinačni slučajevi.
Međutim, izvjesnu opasnost za Ameriku predstavlja kuga. Ova bolest koja je bila strah i trepet u srednjem vijeku, kada su je zvali „crna smrt“, a koju prenose glodari i buve, pojavila se ove godine u Nju Meksiku, gdje je bilo pet slučajeva. U izvještaju stručnjaka kaže se da je ‘povećanje broja slučajeva koje je zabilježeno od 1965. godine naovamo možda prouzrokovano time što je veći broj lica izložen kontaktu sa divljim glodarima, ili zbog svog načina života ili zbog svojih rekreativnih aktivnosti, naročito prilikom kampovanja’.
…pod ‘načinom života’ posebno se podrazumijeva životni stil hipika i napominje se da su slučajevi kuge zabilježeni među pripadnicima ‘plemena’.
Ni domaća štampa, ali sve su prilike ni “ozbiljna” literature nijesu oskudijevale ovakvim sadržajima. U svojoj knjizi “Kako smo propevali” Ivan Ivačković navodi jedan “simpatičan” citat.
“Rod ‘Bitlsa’ se razmnožio u bezbroj podrodova”, zaključivao je doktor Kostić, a prenio nam to Ivan Ivačković, valjda da bi se oplemenio, udružio se sa drugim štetnim navikama. Podražavajući blagostanje pećinskih ljudi, nastao je podrod trogova (od troglotidi) koji obuhvata one koji svoje odevanje svode na životinjske kože, a život provode u pećinama. U njima zajedno sa svojim devojkama ostaju nedeljama u seksualnom promiskuitetu i mudrovanju o sudbini budućeg čoveka. Najviše brige zadaje udruživanje bitničkog života sa upotrebom droga (prirodnih: marihuana, hašiš, opijum; ili veštačkih: lsd, pilule i drugo). Nastali su hipici koji predstavljaju veliko zlo.”
Sjetićemo se da je ipak naša bivša zemlja bila dosta otvorena za nova strujanja. “Kosa” je postavljena u Beogradu već 1969. svega godinu dana nakon brodvejske. Razbijanje stereotipa i uvođenje radikalno novih pogleda na svijet u zemlju iza čelične zavjese nije lak posao. Ipak mjuzikl je doživio 250 izvođenja od Vardara do Triglava. Ne bez stanovitih problema. Kako u produkcijskom smislu tako i tokom samih izvođenja. Mira Žegarac, asistentkinja koreografa i jedna od glumica – pripadnica “plemena” sjeća se da je tokom posjete Titogradu: “U jednom trenutku trebalo da prođemo kroz publiku i da se opet vratimo na scenu. Prolazeći tako kroz masu, osetim kako me je neki dripac, bez pardona, uhvatio za dupe. Okrenem se, kad ono bitanga se ceri koliko može. Bez obzira što se većina već popela na scenu, ja ti zastanem, pa onom dripcu ladno odvalim šamarčinu” – prisjeća se Žegarac. Kasnije su uz pratnju policije sprovedeni do autobusa. Poređenja radi u Trstu se predstava nije ni odigrala, jer su Italijani htjeli da je cenzurišu.
Sreća što je ova kuga i kod nas i u svijetu spriječena na vrijeme, pa danas imamo ovako divan svijet, prepun mira i ljubavi.
S. Dojčinović