Umro je James Caan, legendarni američki glumac kojeg smo zavoljeli još 1972. godine, nakon što je odigrao Sonnya u Kumu. Preminuo je u 82 godini. Na twitteru je javljeno o ovom odlasku: “S velikom tugom javljamo da je Jimmy umro 6. jula uveče. Porodica moli da nastavite poštovati njihovu privatnost u ovom teškom trenutku”. Prisjetili smo se jedne reportaže koju smo ulovili negdje na netu prošle godine. Novinar Independenta je kroz intervju sa legendom Holywooda dotakao neke smiješne, neke dirljive, ali i neke veoma značajne trenutke Caanovog života. A sve počinje sa gomilom šarafa koji su držali njegovu kičmu u borbi sa gravitacijom.
“Imam 14 šarafa u lijevom ramenu, šest u desnom i tri u laktu”, hvali se James Caan svojim ranama, pa dodaje “jedan je u ovom zglobu, dva u drugom i po jedan u svakom članku”. Oni čine mozaik susreta sa smrću. Tu spada nesreća s motociklom, obimna operacija leđa i trenutak kad je umalo otkinuo palac u nesreći na rodeu. Bilo je to 1975., a nekoliko dana kasnije morao je odletjeti u London na kraljevsku premijeru filma Funny Lady. Njegova koleginica Barbara Streisand pozdravila je kraljicu u ružičastom ogrtaču. Caan je bio „pod konac“ sa desnom rukom umotanom u zavoje i palcem koji je stalno štrčao u zrak. Smije se zbog stanja svojih kostiju. “Već su me odbili u jebenoj tvornici ljepila!”
Caan možda ima 80 godina i drže ga na okupu matice i šarafi, ali nema razloga za brigu – u njemu je uvijek bilo nešto neuništivo. Naravno, njegov vatreni kapo režim Sonny Corleone nije uspio u Kumu 2, ali ostatak njegovog životopisa sa srebrenog ekrana praktično je vodič za preživljavanje u svim mogućim životnim opasnostima: suprotstavljen je gangsterima i korumpiranim policajcima u The Thief Michaela Manna (1981); zatim je tu od države sponzorisano ubistvo u Rollerballu (1975.); i naravno superfan s čekićem u Misery (1990).
Decenija ekscesa izvan kamera – droga, brojni brakovi, godina koju je proveo živeći u Playboyevoj vili nakon lošeg razvoda – samo su pridonijeli mitologiji. Za razliku od Sonnya, on je arhetipski opasni lik iz snova sa zlatnim srcem. Ponekad je to bio teret. “Uvijek su me birali kao Mister Tough Guy ili Mister Heroj,” kaže. “Ne bi mi dopustili da radim nešto više od toga”.
Pandemija je rezultirala izostankom glumačkog angažmana, pa je to nadoknađivao kako god je mogao – bilo je tu pojavljivanja u podcastima, bejzbolskih kapa s brendom Caan i kultnog Twitter naloga.
On je divno društvo, drzak je i živahan, i vrlo svjestan da su njegove priče tračevi ali sa puno zvijezda. Jezivo je uvjerljiv dok ih imitira na brzinu. A onda stiže niz anegdota.
Rob Reiner i Misery? “Bila je to interna šala – ‘Uzmimo najneurotičnijeg glumca u Hollywoodu i stavimo ga u krevet na 15 nedjelja.’”
Njegov kolega iz Erasera Arnold Schwarzenegger? “Naša prva scena, i on kaže, ‘Uđi u am-boo-lance’! Rekao sam mu, ‘Šta je to am-boo-lance? Govori engleski, kopile jedno, plaćaju ti pravo bogatstvo!’”
Njegov dobar prijatelj Willie Nelson? “Samo sam se nenamjerno napušio s njim – svaki put kad izađem iz njegovog prokletog tur busa, odmah počnem da igram jebeni tango ili neko drugo sranje”.
Njegovo povremeno izbacivanje ovakvih imena dokaz je njegove duge i raznolike karijere, kao i njegove važnosti u više od pet decenija kinematografije. Zašto onda nema Oscara?
“Stvarno bih volio da sam dobio Oscara”, kaže. “Ali slušaj, evo šta moraš znati. Pod jedan: svako ko dobije rak [u filmu] automatski osvaja Oscara te godine. Pod dva: zvučim kao da sam ogorčen – i jesam!”
Bio je blizu sa Kumom Francisa Forda Coppole, ali je rečeno da je prevara u kategoriji možda podijelila glasove za najboljeg sporednog glumca između njega, Roberta Duvalla i Al Pacina. Pacino je čak bojkotovao ceremoniju nakon što je tvrdio da je istisnut iz kategorije Najbolji Glumac kako bi uspjeli da povećaju šanse Marlona Branda. “Brando dobija najbolju mušku ulogu? Čekaj malo. Kako je moguće da je Al bio sporedni glumac u Kumu? Nema smisla. I onda još manje smisla ima kada saznate da je dobitnik nagrade za najboljeg sporednog glumca te godine bio [Cabaretov] Joel Grey!”
Kaže da je i njegov status selebritija bio distrakcija akademijinim glasačima. Sjeća se da je posjetio članove Hollywood Foreign Press Association i da su ga gnjavili pitanjima o njegovom seksualnom životu. “Gomila tih tipova imala je treš časopise u svojim kućama i sve što su htjeli da znaju je s kim ja spavam. Šta sam pio? Koga sam zajebavao? Sve osim filma!”
Caanova iskrenost govori o njegovom odgoju. Sin je jevrejskih imigranata iz Njemačke koji su se prvo naselili u Bronxu, a zatim u Queensu. Caan je odrastao na uglovima Manhattana učestvujući sa svojim ocem u, kako ih je nazvao, “nejevrejskim aktivnostima” – boks, jahanje bikova, stvaranje problema. Spasila ga je umjetnost.
U kasnim pedesetim, nakon što je napustio srednju školu, počeo je da uči kod legendarnog glumačkog gurua Sanforda Meisnera u pozorištu Neighborhood Playhouse. Pojavio se na Broadwayu i televiziji, prije nego što se preselio u Kaliforniju 1961. Osjećao se kao riba na suvom – “Nisam mogao da shvatim kako to da moraš da se voziš pola sata da bi kupio novine”. Brzo je pronašao posao kao kauboj i čvrsti momak filma. Manje se pamte senzitivnije uloge – kao u Kišni ljudi (1969.) preko koje se upoznao sa Coppolom, ili ljubavna priča Cinderella Liberty (1973.).
Neko je vrijeme Caanova karijera bila u plamenu. Kum ga je učvrstio kao figuru užarene muškosti i oguljenih zglobova. Bio je to modus koji je replicirao u filmovima kao što su The Gambler (1974.) i The Killer Elite (1975.).
Pokušao je i drugačije. Napisao je i režirao nježnu porodičnu dramu Hide in Plain Sight (1980.), ali je dobio samo ograničeno izdanje. Caan to naziva jednim od svojih “velikih razočarenja”. U filmu nije bilo morskih pasa, pa ova dva idiota u MGM-u nisu znala što bi sa njim”. Svidjelo se onima koji su to stvarno gledali. “Francis je rekao da je to bio jedan od njegovih pet najboljih filmova u to vrijeme. To me jako razveselilo, jer izistinski snimaš film za 20 likova. Želiš da se sviđa tvojim prijateljima”.
Ubrzo nakon toga sve se srušilo. Godine 1981. Caanova mlađa sestra Barbara umrla je od leukemije. “Barbara mi je bila kao najbolja prijateljica”, kaže. “Ona je bila jedina osoba koje sam se bojao na svijetu. Kad je umrla, strast mi je postala sve na svijetu. To je ono što sam volio kod svoje sestre: bila je tako strastvena u svemu što je radila. Počeo sam uzimati kokain, što je kao smrtna presuda. To je trajalo neko vrijeme”. Odlučan da se očisti, napustio je Hollywood, izgubio se iz centra pažnje i počeo sa klincima da trenira bejzbol. Prošlo je pet godina prije nego što je snimio još jedan film, Coppolinu ratnu dramu Gardens of Stone (1987.). “Tada sam se vratio!” Caan viče. “Gladan i žedan! ”
Caanovoj renesansi devedesetih djelimično su pomogli stari prijatelji željni da ga ponovo vide kako radi. Reiner i njegova producentska kompanija Castle Rock ubacili su ga u Misery i Honeymoon in Vegas (1992.), Warren Beatty mu je dao epizodnu ulogu u Dicku Tracyju (1990.), a James L Brooks ga je natjerao da preuzme sporednu ulogu u Bottle Rocket (1996.). ), debiju otrcanog skorojevića po imenu Wes Anderson. Bio je i zloglasni svekar Hugha Granta u Mickey Blue Eyes (1999.) i Will Ferrellov biološki tata u filmu Elf (2003.).
Nezaboravni Dogville (2003.) donio mu je ulogu oca Nicole Kidman i stavio ga na nišan slavnog Larsa von Triera. “Oh, on je jebeni ludak!” Caan se smije. Po dolasku u Švedsku, sjeća se kako ga je reditelj vozio od aerodroma do industrijskog naselja u izubijanom kombiju. “Kaže, ‘Jimmy, vodim te u vožnju!’ Zamotao me u neko staro ćebe koje je imao u svom kombiju, i sjećam se da je i svu svoju prljavu odjeću imao unutra. Pretpostavljam da ju je prao svake dvije nedjelje”.
Set je bio sumoran, posebno za neke od starijih glumaca, poput Lauren Bacall i Bena Gazzare. “Išao je đonom na njih – mislim, baš loše”. Von Trier je snimio film kamerom postavljenom na rame, a on bi trčao naprijed-nazad niz dugačku scenu koja je bila napravljena da izgleda kao ulica u Coloradu. Svi bi morali ostati na mjestu i u liku, za slučaj da Von Trier prođe.
Caanova velika scena odigrala se na zadnjem sjedištu Cadillaca, gdje se našao potpuno zaglavljen. “Satima sjedim pozadi u toj… stvari”, smije se. “Pušim cigaretu u toj glupoj odjeći. Nicole konačno ulazi s Von Trierom, igramo tu dugu scenu, a onda izlaze i vraćaju se ulicom. Sjedim tamo i čekam. Unutra sam još doslovno tri ili četiri sata, a Nicole je iscrpljena. Nakon nekog vremena kažem [pomoćniku direktora], ‘Idi reci Nicole da sam, ako me bude trebala, još uvijek u prokletom autu.’ Tip pobjegne i kaže joj, a ona se samo počne histerično smijati. Sljedeća stvar koju znate je da me Von Trier zove ‘dječak koji se smije’.”
Dogville je bio izazov, ali je označio vrstu kreativnog poduhvata koju Caan ponovo želi da pronađe. Pandemija ga je možda usporila, ali on zna da ima još nekoliko sjajnih izvedbi u sebi. “Želim napraviti neke stvarno dobre stvari “, objašnjava. “Henry Fonda je uvijek govorio da želi da napravi dobar film prije nego što umre. Nikada nije bio zadovoljan. Mislio sam da je napravio nekoliko sjajnih filmova. Ali, sad shvatam što je mislio. Stvarno želim da radim. Ovdje sam nekoliko godina držao kurs glume, što je bilo zabavno i korisno, ali nije toliko zabavno kao raditi filmove. Samo želim priliku, dok još hodam, da učinim nešto zbog čega ćeš me nazvati i reći, ‘Jimmy, to je bilo stvarno dobro”! Uzdiše. “Ako poznajete neke reditelje, recite im da sam spreman”!
Independent
31. januar 2021.