On je po videnju drugih: roker, kantautor, egzibicionista, provokator, suludnik, ateista, jeretik, Ištrijanin, vinokusac, zabavljac… Gledajuci površno on je: covjek koji je do prije par godina imao svega šest albuma, a sada se cifra zaokružuje na 32; koji je 1993. izdao knjigu United Fumadorsss; koji je imao najkracu turneju u istoriji roka; koji u metalnom sanduku od municije pece rakiju zvanu «Mito i Korupcija» i koji je dva puta doveo papu u Istru i hodao sa njim pod ruku. U njegovom slobodnom prevodu (a prigodno prevedenom za ovaj list) on je: Šporkokrvno ištrijansko govedo i prodana duša jer je poslije 17 godina prekršio zavjet, prešao Ucku i svirao u zagrebackoj “Mocvari”; spiritus movens alternativne skupine Gori Ussi Winettou; predsjednik Lige za borbu protiv turizma i još jednom… šporkokrvno ištrijansko govedo.
Znam ja da se pitate: «Kako to da nijesam cuo/la nijednu pjesmu sa tih 30 albuma ovog «svaštocine». Lak je odgovor dragi moji. Nije se covjek želio prodati. Ne postoje za njega razni recordsi . Ne vjeruje u komercijalizaciju muzike (ili bilo koje druge umjetnosti i prirodnih ljepota). Ne vjeruje u iskrenost muzike izvodjaca koji na gaže dolaze u limuzinama i helikopterima. Ne vjeruje u «ajmo ruke gore!». Ne vjeruje u pubertetske stihove i pjesme sa refrenima u fade out, kao ni muzicke forme strofa – refren – strofa – refren x2. Ne vjeruje Italiji, Austriji, Jugoslaviji, Srbiji, Hrvatskoj… Vjeruje Istri, ali ne Istranima. Vjeruje Franciju Blaškovicu… ne vjeruje, pljuje na njega, ali vjeruje u njegove ideje, inace ovaj šezdesetogodišnjak (dobro ste procitali) ne bi još uvijek sipao talase pozitivne energije svuda po Istri, katkad i šire.
Gori Ussi Winnetou je svoje prvo žgebe izrodio još 1988. iako je projekat napravljen koju godinu ranije. Za stare fanove Winnetoua najbolje ostvarenje, za nove možda i najlošije, za nezainteresovane i kratkodometne jednako neslušljivo kao i bilo koje drugo. Muzika Winnetoua seže od parplovskih ili thin lizzijevskih rifova, preko raznih etno-rock-jazz varijacija na mediteranske, narodne, partizanske… i naravno winnetuovske teme, do svadbarskih midi fajl egzibicija. Zaštitni znak ovog mješanca Zappe, Captain Beefhearta i Tom Waitsa je hrapavi vokal, koji vam se mora dopasti, ako ne nadete ništa drugo. Ono što ce vas prvo odvratiti od njegove muzike je jezik. Istarski, italijanski, engleski, srpsko-hrvatski, njemacki, francuski… sa ogromnim brojem kolokvijalnih izraza i naravno psovki. No, tema najveceg dijela Blaškovicevog repertoara (bez obzira razumjeli njegov jezik ili ne) je naravno Istra. Koliko je zastupljen u medijima dovoljno govori podatak da je nedavno dobio 31 kunu od autorskih prava (nešto oko 4 eura). Koliko ga interesuje da bude u medijima neka vam objasne sledece cinjenice: 2000-te je izdao prve cd-ove (prvih 6 albuma) i to u tiražima po 500 primjeraka, do tada je radio iskljucivo na vinilu koji su clanovi benda dijelili prijateljima i zainteresovanima; od nedavno snimaju mjesecno po jedan album u tiražu od 333 primjerka, a u Puli je održao koncert poslije 15 godina… Ove godine Blaškovic je prigodno obilježio 20 godina postojanja Gori Ussi Winnetoua. U maju je održao najkracu turneju u istoriji muzike, svirajuci na dvadesetak istarskih mjesta u prosjeku po 2 minuta. Najveci komercijalni (ako se tako mogu nazvati) uspjesi Winnetoua su albumi Istra ti materina koji je snimio sa KUD Idijotima i projekat Merack za FAK koji je ostvaren u saradnji sa 12 hrvatskih underground autora. Projekat koji mu trenutno okupira najveci dio pažnje je Liga za borbu protiv turizma, ciji je predsjednik, a koja se okrenula borbi protiv onoga što su dobro opisali njegove «komšije» Hrvati – Hladno pivo u pjesmama Diznilend ili Zummer Frei. Franci o ovome pjeva na nešto duhovitiji nacin. Na primjer na albumu «Istra ti materina» pjeva o covjeku koji je cijeli svoj život posvetio turizmu i svom hotelu. Život završava slucajno jedne noci kada upada u bazen. Isprva je želio pozvati u pomoc, no to bi probudilo turiste i štetilo ugledu hotela, pa se ipak odlucio za njihov miran san i svoje utapanje. Da se ne shvati pogrešno, nije Blaškovic protiv turizma, ali je protiv njegovih varijanti kakva je na žalost zadesila i našu zemlju. Protiv je betonskih staza u prirodnom krajoliku, prodavanja fast-fooda pored domacih dakonija, stranih vina pored vrhunskog domaceg, divlje gradnje, etažnih mjesta za peškire na plažama, ukratko uništavanja onoga zbog cega turisti i dolaze… da li biste kao turista posjetili Meksiko i umjesto marijaca i tortilje izabrali Dragojevica i cevape? No na kraju svega, dok jedni sa išcekivanjem cekaju novomjesecni album Winnetoua i nove Blaškoviceve ludorije, drugi su potpuno sretni ne znajuci za njih. Ukoliko i poslije svega mislite da je probijanje granica najfleksibilnije forme izražavanja – rock n rolla, od strane ovog ištrijanskog Don Kihota, lako, grdno se varate. Takav iskren i neposredan pristup danas bi dobro došao na nešto široj muzickoj (i drugoj) sceni.
P.S. Papa je bio jedan glumac iz Izole, koga je Franci doveo i vozio po Istri papomobilom (citaj traktorom) oko kojeg su trcali tjelohranitelji, a koji je narod blagosiljao jelkicom od auta. Naravno Franci je pokupio par anatema za ovaj poduhvat, no kako je ateista «…za to mu se živo fucka. Takav posjet nikada nije bio na koncertima Gori Ussi Winnetoua.»