Graham Anthony “Gizz” Butt (rođen 3. avgusta 1966. u Manchesteru, Engleska) britanski je muzičar, glavni vokal i glavni gitarista sastava Janus Stark, a najpoznatiji je po tome što je bio live gitarista kultnog benda The Prodigy kasnih 1990-ih.
Rođeni ste u Manchesteru, ali ste se preselili u Peterborough. Ako sam u pravu tamo ste osnovali svoj prvi bend. No, Manchester je uvijek imao sjajnu scenu od Joy Divisiona, Slaugthera and the Dogs do Oasis i cijele Madcheter scene. Koliko vas je taj žanrovski spoj inspirisao u karijeri?
Kad sam bio klinac, između 8 i 11 godina, roditelji su me svaki vikend vodili sa sobom u klub. Radnički klub u kom je uvijek bila živa muzika. Bendovi, duo, trio, i iako je većina njih samo svirala ustaljene stvari, još uvijek mi je bilo uzbudljivo da proučavam gitariste. Prekretnica je došla 1976. Postao sam ozbiljan obožavalac The Beatlesa. Svi njihovi singlovi od 7 inča ponovo su izdati, a njihovi su se filmovi prikazivali na TV-u. Bio je cool program na lokalnoj TV stanici pod nazivom “So It Goes”, prikazivan nedjeljom uveče. Gledao sam ovo svaki vikend. Tada su u Velikoj Britaniji postojala samo 3 TV kanala. Zainteresovale su me stalne vijesti i reference vezane za Beatlese, ali ubacili su mnogo nove muzike. 21. avgusta nastupio je manchesterski bend Alberto y Lost Trios Paranoias koji mi je bio jako zanimljiv. Uživao sam u ovom programu, bio je tu – u mojoj ulici. Uključio sam se sledećeg vikenda ponovo i bio sam raznijet. Sex Pistolsi su izveli “Anarchy In The UK”. Bio je to manchesterski program, na lokalnom manchesterskom TV kanalu, a na njemu je uživo nastupao najozloglašeniji bend u Velikoj Britaniji u tom trenutku! Sljedeći put ova serija vratila se na naše ekrane tek godinu dana kasnije. Oktobar 1977. U to vrijeme Punk Rock je bio svuda, u svim novinama, svi su pričali o tome. Ovaj program je bio pun punka, novog vala, Pub Rocka i sveg ostalog što je bilo zanimljivo. Manchesterski bendovi kao što su Buzzcocks, Sad Café, Magazine i Jon Cooper Clarke bili su rame uz rame sa drugim bendovima tog vremena, The Stranglers, Elvis Costello, Penetration, Siouxsie & the Banshees, svi su svirali u tim lokalnim mjestima. Bio je to nevjerovatan program, ta muzika, smiješna, drugačija, tone energije i stava. Bio je to pravi rock and roll, a njegovu energiju ponio sam sa sobom u Peterborough kad sam se tamo preselio u aprilu 1978.
Godine 1984. pridružio si se English Dogsima. Za mene je do danas taj bend podcijenjen. Šta nam možeš reći o vremenu koje si proveo u njemu?
Bio sam oduševljen muzičkom sposobnošću Pincha, Wattieja i Jona kad sam počeo da sviram sa njima. To je bila audicija, ali nisu probali nikog drugog osim mene. Prije sam bio u bendu sa dobrim muzičarima, u The Destructors tri godine. Oni su bili sjajni momci i uspjeli smo steći veliki broj sljedbenika, ali muziciranje nije bilo nešto o čemu bi se tu mnogo pričalo. Bilo je to fantastično vrijeme, ali se sve raspadalo. Taj prvi džem s Dogsima me šokirao. Ti momci su htjeli napisati neke avanturističke stvari, a i ja sam to želio. Svi smo htjeli vidjeti gdje možemo dospjeti sa tim. Svirali smo 2 pjesme riff, stih-refren-stih-refren tri godine i došlo je vrijeme da pređemo na sljedeći nivo. Stihovi su važni, ali ne radi se samo o tekstu. Ako vas zvuk ne uzbuđuje ili vam ne daje nikakvu inspiraciju, možda ste samo pjesnik. English Dogs je bio uzbudljiv i muzički je bio pravi! Bilo je super cool! Ipak smo pogriješili trčeći prije nego što smo mogli hodati. Ciljali na previše – prerano. Sada mogu da cijenim ono što smo napravili. Postoje drugi bendovi i obožavaoci koji vide ono što smo napravili kao vrijedno. Nismo imali novca, i to takođe treba cijeniti. Nismo mogli sebi priuštiti pristojne gitare ili pojačala. Jon je imao Marshall Master Volume pojačalo i to je bio jedini stvarno profesionalni dio opreme koji smo imali među nama!
Ono što većina ljudi zna je da si se pridružio super popularnom bendu Prodigy. Možete li mi reći nešto više o cijeloj atmosferi u ekipi kada ste se pridružili, i neke unutrašnje priče o tome kako je bend funkcionisao u tim teškim danima. Kako je bilo na turneji?
Treba znati da su The Prodigy tada postali apsolutno ogromni. 1996. i 1997. bend je bio u stvarnoj formi. Bio sam tako sretan što sam mogao igrati ulogu u toj priči. Album Fat Of The Land zaludio je svijet. Pjesme, Smack my bitch up, Breathe, Firestarter, Mindfields, Diesel Power, Funky Shit, Serial Thrilla i obrada L 7 Fuel My Fire svima su donosile apsolutnu oluju uživo. Bilo je nevjerovatno, bili smo najveći bend koji se probio u Rusiji nakon pada komunizma. Album je dosegao broj 1 u 22 zemlje (iako sam čitao da je više od 31). To je djelimično bilo zahvaljujući neprestanim turnejama 96. i 97., a mi smo u to vrijeme bili popularan bend. Provjerite sami na Youtubeu. Provjerite The Prodigy uživo tih godina. Bilo je posebno i super cool! Ima toliko priča da se ispriča iz tih godina pa sam ih spojio u misiju pisanja knjige. Uglavnom biće to moja životna priča u čijem su oblikovanju ove Prodigy godine odigrale glavnu ulogu. Nastup Prodigyja mogao bi se uporediti sa tag timom, svaki izvođač je predstavljan, povremeno bi bilo dvoje ili troje ljudi ispred sa Liamom, ponekad samo jedna osoba, ali nikad četvoro. Sjećam se tih ranih šoua. Počinjala bi pjesma “Weather Experience”. Zvuk je eteričan, nebeski, pomalo tužan kao da nekome ili nečemu mašeš zbogom. Sa drugog svijeta. Maksim je zapovjedio svima da dignu ruke u zrak. Zvuk se promijenio i to je bio moj signal pa sam izašao uz navijanje koje samo igrači prvoligaša koji zabijaju golove dobijaju tokom Svjetskog prvenstva. Došao je uvod u pjesmu (To Their Law) – “Ono s čim imamo posla ovdje je potpuni nedostatak poštovanja zakona”. Sve se osjećalo kao nešto što će da eskalira. Maxim je uzviknuo moje ime u mikrofon! “Gizz?”…..”Gizz Butt?” “Ti si na redu!” Prostor je uzavrio i kunem se da je bilo dovoljno ljudi koji su skočili da pomaknu tektonske ploče i izazovu potencijalni potres negdje u svijetu. Više će biti u mojoj budućoj knjizi! Nažalost, svijet je izgubio Keitha Flinta.
Kada pogledate unazad, što je po vašem mišljenju bilo ključno da bend zvuči kao Prodigy i da ostane toliko uticajan?
Kad sam bio u bendu, zvučalo je tako svježe, snažno. Nekako suvo i pankerski. Bilo je sofisticiranosti u zvuku. Preferiran zvuk u tom periodu 96-99 bio je vrlo težak rock. Ništa slično nije bilo. Ne želim davati nikakva mišljenja o materijalu nakon što sam bio u bendu, reći ću da sam volio “The Jilted Generation”, ali vrhunac za mene je bio „Fat Of The Land…“.
Nastavljate s radom i osnovali ste bend Janus Stark. Kako se to dogodilo, i kako je bilo imati svoj bend nakon Prodigyja?
Janus Stark je evoluirao iz English Dogs kad sam ja postao glavni pjevač i tekstopisac tog benda i odveo bend u tradicionalnijem punk i crossover smjeru. Pisao sam pjesme koje su bile drugačije. Bile su melodičnije. Počelo je s pjesmom pod nazivom “Be What You Are” i još jednom pod nazivom “Delete It”. Bilo ih je na albumu “All The World’s A Rage”. Napisao sam još jednu, “Clique” i još jednu “Black Box”. Manje speed metala i više dubljeg kopanja u pisanju pjesama. Počelo je imati smisla, pa smo promijenili ime i krenuli u to, jer nam je iskustvo The Prodigy počelo otvarati nova vrata. Janus Stark je krenuo i vrlo brzo novi album je pisan dok sam putovao sa jednog Prodigy šoua na drugi. U hotelskim sobama, na diktafonima na putovanjima avionom, stavljajući ih u oblik i formu u rijetkim slobodnim danima turneje Prodigyja. Nastao je album “Great Adventure Cigar” i mislim da je bio prilično poseban. To je za mene bila prekretnica. Osjećao sam da sam stigao kući sa ovim svojim stvarima. Volim da sam tekstopisac!
Takođe si svirao u raznim bendovima metal, rock i punk orijentacije, ali moram te pitati o sviranju sa još jednom punk legendom Steveom Ignorantom?
Pa Steve je bio moj heroj! Crass je bio meni i svim mojim prijateljima najdraži bend 1979.-1982. Kad me je pozvao da mu se pridružim, to je bilo ostvarenje sna. Počeli smo sa dva nastupa u Shepherd’s Bush Empireu. Zatim punk festival u Durhamu. Zatim smo bili na turneji po Velikoj Britaniji i Evropi, Australiji, Novom Zelandu, Americi i Kanadi i bilo je zaista čarobno. Bio sam jako tužan što se moralo završiti kad se završilo.
Šta mislite o trenutnoj britanskoj sceni?
Ovdje ima PUNO dobrih stvari; Wildhearts. The Diaz Brothers, Dealing with damage, Loudmouth, Nosebleed, Spring Park, Laserchrist, Healthy Junkies, The UK Subs (naravno) Alvin Gibbbs and the Disobedient Servants, Wonk Unit, Transit Plan Eureka Machines, The Ruts (naravno opet), A Great Notion, The Deadites, I JOŠ UVIJEK VOLIM SEX PISTOLS I THIN LIZZY NAKON SVIH OVIH GODINA.
Cijeli thrash metal žanr takođe je pronašao inspiraciju u vašoj muzici. Šta mislite o tome?
Možda znate što su radili English Dogs, ali jeste li ikada čuli “The More I See”? Bio sam jako zadovoljan sa tri albuma koja sam napravio s tim bendom. Sve je bilo oko riffova i tog zvuka gitare. Ne možete koristiti taj zvuk gitare u punku. Punku je potrebno više srednjih tonova. Podučavam djecu English Dogs stvarima na internetu. U SAD-u im raste popularnost! Stvarno mi je drago što ljudi to shvataju! Ako neko želi da ga naučim English Dogsima ili čak The More I See ili The Desecrators, neka se javi. Rado ću to učiniti.
Hvala vam još jednom na vašem vremenu. Pozdrav iz Crne Gore!
Hvala ti prijatelju, nema na čemu XXXXX
(ĐorđePunx)