Koliko god naizgled bilo jednostavno, napisati ovu recenziju, njeno pisanje mi je oduzelo vremena, mnogo vremena. Teže je bilo nego što sam zamišljao, zato krećem od suhih činjenica. Venefica je ideja i dijete Marka Sinadinovića, srpskog multiinstrumentaliste i zaljubljenika u atmosfere, bogate ambiente i klasiku. “Selenium Surface” je drugo izdanje Venefice i to za njemačkog izdavača što je već uspjeh za sebe i pokazatelj kvaliteta. Muzika se može opisati kao neoklasični ambiental gdje je najveći naglasak postavljen na atmosfere i sve je njima podređeno. Kraj činjenica. Teško mi je bilo napisati ove redove i trebalo mi je dosta vremena da se nakanim pisanju jer jednostavno nikada nisam bio toliko u kontaktu sa pravcem u kome se kreće ovaj bend, ali ima pojedinosti koje su me jako iznenadile i koje se ne bi smjele previdjeti, preskočiti i zapostaviti jer je Venefica jedno djelo za divljenje i poštovanje. U početku mi je to sve bila lijepa ali isprazna melodija. Lijepo mi je sve zvučalo, bilo je sve na svome mjestu, ali tek nakon dužeg i upornijeg preslušavanja na površinu isplivavaju finese, detalji, momenti, melodije, tekstovi, vokali, svi elementi koji ovaj album čine uzbudljivom cjelinom, pa i za osobu poput mene koja u potpunosti ne zna da cijeni svu ljepotu ovog albuma. Cjelina. Dobra je riječ da se opiše ovaj album. Ovo nije kolekcija pjesama. “Selenium Surface” je jedna složena cjelina, jedno živo biće, koje se možda zbog svoje naglašene melanholije možda neće svakome svidjeti, ali će imati svoje, i to brojne, poštovaoce i fanove (ne samo na našim prostorima) koji će cijeniti i voliti ovaj album. Moram naglasiti nekoliko detalja koji su me posebno zainteresovali. Skladnost i pitkost su zasigurno najveći adut ovog albuma. Naime, muzika, vokalni djelovi i tekstovi su uklopljeni, povezani, utkani u jednu idealnu cjelinu, a tako nešto se ne viđa svaki dan. Nažalost, cijela slika je ipak malo zatamnjena ne uvijek najboljom produkcijom i činjenicom da su skoro svi instrumenti, odsvirani na klavijaturama uz pomoć filtera i efekata i na momente je i previše osjetna plastičnost takve odluke. No, tamo gdje nema ovog efekta, budite uvjereni da vas čekaju mnoga iznenađenja. Druga stvar koja me je vrlo prijatno iznenadila su ženski vokali. Ne, nisu to standardno erotizovani glasovi sa reklama i visokobudžetnih radio stanica, već Jovana Leković svojim blagim i umiljatim glasom doista uspjeva da dočara atmosfere, da ne govorim da se po prvi put na ovim terenima srećem sa skoro idealnom dikcijom. Sjećate li se priče da su sirene svojim glasom omađijale Odiseja i njegove mornare. Uvjeren sam da je ovo najbliže što se može tome porediti pogotovo u pjesmi “Aerith’s Theme”. Međutim, nemojte misliti da je album jednosmjeran ili skučen. “Letter from the last day” je jedna mračna i omamljujuća darkwave pjesma koja pokazuje da Venefica umije i zna da neprimjetno skrene u više pravaca i da sa svakim vlada. Venefica je bend koji treba pratiti a u skoroj budućnosti, koliko sam čuo, donosi par iznenađenja koja će zasigurno privući pažnju većeg auditorijuma.
Nikola Franquelli