Izgleda da svi koji nešto pišu o braći Young i njihovom bendu AC-DC, po mnogima najvećem rokenrol bendu ikada, pišu ne bi li se proslavili. Ne kažem da je to bila tendencija Jesse Finka, autora knjige, ali tako ispada. Evo i zašto. Sam autor kaže da je pokušao i da je nemoguće doći do nekog od braće Young, a kamo li da pričaju o karijeri i privatnim stvarima. Neka što oni to ne žele nego ne želi ni Brian Johnson. I onda šta imamo kao rezultat. Knjigu rekla-kazala, različitih ljudi koji ih poznaju, koji misle da ih poznaju i sa kojima su nekad u manjoj ili većoj mjeri sarađivali. Sve što u knjizi dakle piše, čitalac moram uzeti sa rezervom. Jedino što ostaje kao utisak jeste, kada neko ne želi da se zna za njegovu karijeru, kada neko ne želi knjigu o sebi, onda nije ni bilo potrebe da se o njima piše. Knjiga sadrži neke gluposti gdje se neki bubnjari i gitaristi sa početka njihove karijere pojavljuju i svađaju ko je i kada svirao na albumima, totalno nerelevantne stvari, koje nikako ne osvjetljavaju istoriju benda. Dobra stvar je kako Fink kaže da je neke stvari koje su bile pogrešne u drugim knjigama on našao i uspio da prepravi. Veliki dio knjige predstavljaju i prepucavanja ljudi iz muzičkog biznisa oko toga ko je, kada, i kako zaslužan za njihov uspjeh kao benda. Najdosadniji dio knjige. Znam da se na ovaj način sastavlja slagalica i pravi priča i da mnogi to rade, ali ovo je samo zagrebana površina o velikom bendu, u kojoj saznajemo zaista malo važnih detalja.
ĐorđepunX