Gnar su snimili album crust-punk/d-beat subžanra i, iako su se svjesno samoograničili da se nominalno kreću okviru krutih i uskih determinizama na kojima isti insistira prethodnih četrdesetak i kusur godina, na neki nazahvalno objašnjiv način uspjevaju da budu i tradicionalni i kontroverzni, autentični i puno puta čuveni u isto vrijeme.
Gnar će odmah pokazati (bukvalno) da respektuju osnovne postulate esnafa i postaviće originalnu, nihilističku, crno-bijelu ilustraciju na album, koja evidentno ostaje uskraćena svoje ultimativne crust-punk sudbine – štampe na kaseti. Bend je dovoljno načitan i liberalan da odabere sporo molsko otvaranje u bathoryjevskom intru, iako je slušalac prethodno pomenutim etiketiranjem upozoren da ove naznake zle epike neće doživjeti ni razradu ni rasplet. Gnar su uvjereni da album treba zvanično otpočeti neumoljivim bubanj (snimljen živi)/bass forsažom, čisto da se na dalje ne sumnja da li je sa armaturom sve u redu. Tek zatim će pridružiti gitarske rifove odsvirane tehnički ni blizu savršeno (što bi bio minus), ali sasvim instiktivno, sirovo i ludački da se stekne utisak da drugačije ne bi valjalo.
Šef, gitarista, basista, vokal i autor benda je razuman pa zna da na prvom albumu ne smije biti kalkulacija i da mora usnimiti vokale kao da sutra ne postoji, on ne koristi modulacije niti vara, već se dere na zdrav i organski način, a iako je ozbiljno namjeran da sve ubijedi u svoj gnijev i nepotkupljivost izazivajući maltene transfer bola u grlu slušaoca, on i dalje zvuči kao dječak iz kvarta. On će pametno poredati prvih 5 songova na način da se uvjerimo u njihovu nedvosmislenu brutalnost i žanrovsku naupitnost, ipak, sa strofama, rifovima i refrenima koji su toliko hitični i sing-along inkluzivni („Liberta! Liberta!“) da se lijepe iz prve. A nisu banalni. To sa banalnošću je možda i stvar subjektivnog utiska koji može da prevagne i na drugu stranu, zavisno od širine i tolerancije na strani klijenta. Album je napumpan eksplicitnim, nasilnim, nerijetko vulgarnim stihovima socijalno-anarhističke tematike, ali oni ne posjeduju ni dokumentarnost nii degutantnost jednog Satana Panonskog, a nisu ni skribomanski nasađeni na muziku. Oni nemaju ni „gore“-horor ambiciju da šokiraju, tako da su teatralnost, apsurd i artificijelnost ovdje isključeni.
Gnar će tačno na polovini albuma isporučiti intermeco sa karpenterovskim sintisajzerom pa nastaviti dalje svoje d-beat sagorjevanje koje je nesumnjivo ljevičarsko i internacionalno po ideologiji (“Dajte hljeba narodu/ Dajte posao radniku”, “Mrtva dekonstrukcija/Društva i nacije/Kapitalističke manipulacije!”), ali neće ni jednog momenta ući u Antifa propagandizam niti ih kvaziliberalne teme sa Zapada zanimaju. U prilog tvrdnji o kontroverzama, song Godina Haosa će nakratko potpuno skrenuti sa ovog kursa i blicnuće na par desetina sekundi odbrambenim nacionalizmom u punom zamahu, bijesu i u svega 4 stiha.
Bend će zaglaviti, možda namjerno, tik pred poslednji song na albumu jedan nelogičan, loše egzekutiran akustični gitarski instrumental, koji osim eventualne sentimentalne vrijednosti za autora nema drugo vidjlivo opravdanje. Mada, imajući u vidu da je upravo po ovom instrumentalu album dobio ime i da mu je alocirano skoro 4 minuta prostora, prethodna hipoteza je sama po sebi kontroverzna.
Gnar će zatvoriti album sa songom Ti, koji je tekstualno upadljivo liričan i introvertan, a opet je nekako epski. Otpjevan je sa patinom u glasu, na granici emotivnog rasula, gitarski razuzdan, različit i potpaljiv, ritmički nemilosrdan… Ti je song koji je dominanatan u kolekciji, predstavlja svojevrstan teaser za budući kurs benda i vjerovatno odgovara na pitanje kuda ide d-beat/crust punk, globalno. Jedni Disfear su npr. slične songove sa opcijom melodičnih i ideoloških širenja van granica žanra dokučili poslije par godina disciplinovanog, jednosmjernog i suvoparnog poštovanja strogih pravila.
Na kraju… ako ostavimo sa strane činjenicu da su samo bubanj i glas snimljeni propisno i kvalitetno, van sobička jednog mladog čovjeka, koji je u potpunoj rezonansi sa najsubverzivnijim svjetskim muzičkim pravcima i koji čak njima i doprinosi, a slušaocu bez ičega hermetičnog isporučuje ravno u uši, ostaje najupadljivija kontroverza od svih… Gnar nisu bend. Gnar su samo ideja sa tonskim zapisom. Ono što je isporučeno kao ideja mora biti provjereno uživo kako bi se utvrdila dokumentarnost, provjerio skill i opravdao neophodni razlog. A i nas nekoliko (ili malo više) bi zaista, ali zaista, to jedva čekalo. Sve što je potrebno je da se nađe treći drugar koji takođe “rezonira”. Ukoliko sve ostane na šerovanju Youtube snimaka, smisao ostaje upitan.
Nicke Morgan