„Svašta nam se događa, mozgove nam tupe, u život kreće samo dio nas, u životu prolazi samo vjeran pas“ – uvodne su riječi orgazmičke punk himne „Vjeran pas“ (copyright Termita) koja je ispratila i dočekala niz riječkih punk generacija, a s kojom u pravilu završavaju koncerti Let 3 čiji je basist Damir Martinović – Mrle i sam bio član prvotne postave Termita.
No, pravo je pitanje bi li spomenuta skladba i riječka punk scena postojala u današnjem obliku da prije četrdesetak godina, davne 1976. godine, Valter Kocijančić (vokal, gitara) zajedno sa Zdravkom Čabrijanom (bas gitara) i Dušanom Ladavcem (bubnjevi) nije osnovao bend Paraf koji je “zapalio fitilj“ društvenih i glazbenih promjena koje su ubrzo uslijedile širom Jugoslavije.
Zaključno s testamentom novovalne generacije albumom “Paket aranžman” 1981. godine, u pet nepunih godina socijalistička omladina kojoj je “pastirski rock Bijelog dugmeta” bio krajnji glazbeni izričaj i subverzivni domet pod budnom paskom tzv. Komisije za šund, transformirala se u rebelijanski pokret koji je otvoreno provocirao režim i tražio odgovore na sva zabranjena pitanja te šokantnim izgledom, provokativnim tekstovima i žestokim zvukom bendova najavljivao svijet slobodnih ljudi.
U spomen na to neponovljivo razdoblje kada je Rijeka bila jedini grad iza klimave Željezne zavjese koji je bio u skladu sa svjetskim trendovima (Sex Pistolsi i Parafi osnovani su u razmaku od samo nekoliko mjeseci), kao i na niz originalnih glazbenika koje su iz službene glazbene povijesti izbrisali konzumeristički zaborav, gruba egzistencijalna borba i skroman nekrolog u lokalnim novinama, Odjel za kulturu Grada Rijeke obilježit će 40 godina od legendarnog koncerta Parafa u prostoru Circola 22. ožujka 1978. godine. Tim povodom održat će se koncert u sastavu Valter Kocijančić (gitara), Alen Tibljaš (bubnjevi), Vladimir Simčić –Vava (ritam gitara) i Robert Jovanović (bas) podsjetiti na glazbenu i kulturnu ostavštinu Parafa i “najrokerskijeg grada u Jugoslaviji”, kako su Rijeci tepali ondašnji kritičari i kolege muzičari.
Valter Kocijančić, nekad frontmen kultnih Parafa, a danas učitelj u školi s novosnimljenim albumom „Apstinencija“, o uzroku i posljedicama osnivanja Parafa, za Lupigu kaže sljedeće; “Parafi su, prije svega, nastali spontano, bez praćenja glazbenih trendova ili ideoloških utjecaja. Jednostavno, dopizdilo mi je slušati T-Rex, Alice Coopera i Radio Luxembourg, počeli su me činiti ravnodušnim, iako sam odrastao uz njih. Jednog dana sam Zdravku (Čabrijan op.a.) u mojoj konobi rekao ‘slušaj ovo’ i na akustičnoj gitari s ugrađenim pick up-om, priključenoj na radio Soča, odsvirao taj distorzirajući punk riff koji danas često prepoznajem u pjesmama riječkih bendova“.
Kocijančić nam objašnjava kako su prve njihove pjesme „Iz očaja pjevam“ i „Moj život je novi val“ nastale na primitivnoj glazbenoj tehnologiji koju je pokretala čista energija.
„Nismo imali pojma u što se upuštamo, čuli smo za Sex Pistolse i da postoji punk pokret koji rastura po Engleskoj, ali nas je prvenstveno privukla silna snaga koja je proizlazila iz tog zvuka i ikonografije. Punk imidž smo skrojili po uzoru na fotografije iz pop magazina Bravo i preuređenih kožnih šinjela, majica ‘obojenih’ varikinom i morem ziherica koje su služile da nam se jedine traperice ne raspadnu“, prisjeća se prvi frontmen Parafa.
Kako bi nam dočarao u kojoj mjeri nitko od njih nije imao pojma što je punk i kako punkeri izgledaju, ispričao nam je kroz smijeh i zanimljivu anegdotu iz 1978. godine. Tada su, naime, svirali na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, gdje im se priključio i Jasenko Houra.
„Kad nas je Jajo vidio, samo je rekao ‘Aaa, tako izgledaju punkeri’, odjurio kući, poderao sve što je imao na sebi i vratio se na svirku. Nismo se niti uspjeli okrenuti, a priča nas je opsegom i značajem nadišla. Odjednom su se pojavili mulci s irokezama, s pljuvačinom frontmena, globalnom anarhističkom šprehom i svom pratećom ideološkom simbolikom fabriciranog otpora, dok smo mi pjevali o problemima ‘malog čovjeka’, rupama na cestama i glupim birokratima. Punk je za nas bio više od trenda, bio je način života kroz koji smo dokumentirali stvarnost, a on je počeo gubiti prvotno značenje. Usto, nakon kompilacije ‘Novi punk val 78-80’, pojavile su velike diskografske kuće koje su nanjušile profit i nakon što smo pomogli da se osnuje RiRock na kojem smo Predraga Kraljevića – Kralja iz Termita proglasili ‘Prvim kraljem’, te snimili album ‘A dan je tako lijepo počeo’, meni je svega bilo dosta, rekao sam sve što sam imao. Često su nas nagovarali na ponovno okupljanje u izvornoj postavi i svirke po Jugoslaviji, mistificirali naš utjecaj i tanašne veze s Beogradom, ali mi smo bili i ostali riječka priča, kao i mnogi dobri bendovi nastali poslije nas. Jedinstvena, društveno disfunkcionalna, ali uzbudljiva glazba s mudima čiju autentičnost mogu odmah prepoznati nakon par harmi i jednog riffa”, objašnjava nam mirno Kocijančić dok ispijamo kavu na jednoj riječkoj terasi.
Nenad BUNJAC
OSTATAK TEKSTA PROČITAJTE NA JEDNOM OD NAJBOLJIH REGIONALNIH SAJTOVA
www.lupiga.com
Kad ste već tamo – PODRŽITE NJIHOV RAD!