Zorana Kostića Caneta, čitaoci ovih redova najviše poznaju kao vokala i autora tekstova pjesama benda Partibrejkers, jednog od najznačajnijih Jugoslovenskih i Srpskih rokenrol bendova. Pored samog matičnog benda, bitno je, vrlo bitno, napomenuti i njegovo učešće u anti ratnom projektu Rimtutituki sa samog početka devedesetih godina kada je sa još par kolega digao glas protiv svog ludila koje nas je obavilo tih godina.
Ovom prilikom pred nama imamo njegovu prvu knjigu neobjavljenih pjesama koje su proizvod dugogodišnjeg procesa razmatranja, posmatranja, pisanja i skladištenja za neki dan kada će biti pravo vrijeme da se objave. To vrijeme je došlo jer su ovo riječi koje bude one koji imaju uši da čuju i uma da razumiju. Vrijeme je za buđenje i kroz poeziju.
Canetova poezija je uvjek bila vrlo škrta u volumenu, to je njegov autentičan pečat, ali je u toj škrtosti i njegov adut, njegov mač koji reže. Nekada je njegova poezija bila jednostavnija. Danas je vrlo promišljena. Sa samo par riječi, sa samo par rima, sreže kao britka sablja. Sa samo par direktnih i iskrenih riječi kaže sasvim dovoljno, sve što treba da se kaže, bez dodatne pozadinske buke, bez nepotrebne ornamentike i uvjek bez i jedne trunke prenemaganja. Kao što i sam kaže, vagao je svaku riječ da bi izbjegao dvosmislenost ili pogrešnu interpretaciju njegovih riječi. A njegove riječi su u stvari njegove misli, njegova razmišljanja o društvu i individui u tom suludom društvu. Njegove su riječi o istini, o hrabrosti, o iskrenosti prema sebi i drugima, i sve se vrti okolo ovih par pojmova koji mu i te kako leže na srcu. Nemojte upasti u klopku i da Canetove riječi uzmete sa suviše ležernosti ili da ih odbacite kao riječi nekog tamo matorog rokera. Prvo, on to ne zaslužuje, drugo, njegove riječi će vas vratiti na mjesto i dobrano protresti. Sa njegovim riječima nema zajebancije.
Na početku ovog teksta htjedoh napisati da „u moru šunda kojim smo okruženi …“, ali sada shvatam da je ta fraza postala suviše jednostavna i ne prikazuje pravo i činjenično stanje. Znači, u ovom moru fekalija, tvrdih, mekanih i rijetkih, koje se svakodnevno u bujicama prelivaju sa TV ekrana, radio prijemnika, kompjuterskih ekrana, papirnih i digitalnih izdanja itd. i serviraju kao de facto istina i jedina prihvatljiva zbilja, ipak se tu i tamo naiđe na tračak čiste svjetlosti, na tok čiste i bistre vode. Ne želim reći da nema, konkretno, dobre literature i poezije, ali je malo, pogotovo poezije, i svakim danom je sve manje, i svaki ovakav pothvat je vrijedan velikog poštovanja.
Za kraj… Devetog Jula 2024 godine, u Herceg Novom su Gospođa Ivana Dimić i Cane predstavili knjigu. Sat vremena razgovora o motivima pisanja ovih pjesama i o čovjeku i njegovoj duši i stanju u kome se nalazi trenutno društvo i pojedinac u njemu. Nakon razgovora, Cane je potpisivao knige i malo ćaskao sa prisutnima. Kada sam došao na red, samo sam par rečenica dodao, čovjek je podigao pogled, a u očima i facijalnoj ekspresiji je bio onaj unikatan, nesalomivi i iskreni ozareni osmjeh zadovoljnog i ispunjenog čovjeka. Riječi nisu bile potrebne. Sve je bilo u tom pogledu nevinog djeteta koji je pronašao majku. Živ nam bio Cane i da bude još muzike i stihova.
Nikola Franquelli