Dragi čitaoče, molim za malo strpljenja prije nego krene seciranje prvog izdanja benda Zoon politikon, jer imam veoma važnu napomenu. Naime, u sredini u kakvoj obitavamo prilično je nezahvalno pisati kritiku nekog domaćeg izdanja, pogotovo ako ljude poznajete lično ili ste kolege u unosnom biznisu zvanom crnogorski rokenrol. U najvećem mogućem broju slučajeva autor teksta rizikuje da napiše recenziju punu dosadnog glorifikovanja kako se ne bi nikome zamjerio ili realnu kritiku zbog koje, koliko god da su njegove konstatacije osnovane, će najvjerovatnije dobiti zvanje lokalne “baba sere”. U svakom slučaju u pitanju je posao kojim se nikad ne bih bavio. Bar dok nisam čuo pet pjesama podgoričke četvorke i umislio kako bi valjalo u svijet poneku “posluku porati” o albumu “Čovjek pas”, jer vele da je svaki publicitet dobar, a ovo izdanje ga svakako zaslužuje.
Zoon politikon na svom debitantskom izdanju prezentuje zvuk koji se bazira na najboljoj tradiciji ex-yu rocka (onog pravog, ne onog što puštaju uz oglase na TV-u) : od Haustora i Eyesburna, preko Šarla akrobate do Partibrejkersa i KUD Idijota i jošponečeg, njihove pjesme zvuče kao dobro nam znani i odavno poznati hitovi provučeni kroz filter lokalnog šarma koji ih distancira od klasičnog copy/paste sindroma sa kojim se pati veći broj domaćih nam bendova bilo kog žanra.
Tu je prvi momenat koji izdvaja ovaj bend od ostalih mladih kolega – nema one osjetne ukrućenosti u izrazu, naprotiv, Zoon politikon čak i kada je predvidiv u žanrovskim citatima sa takvom lakoćom iznosi svoje kompozicije kao da nikad ništa prije njih nije postojalo.
Vrlo bitan momenat za “scenu” je što smo konačno dobili veseo bend – uz njihovu muziku mogući su i ples i bengovanje i šutke, a lako pamtljivi tekstovi (koji navodno, po riječima članova benda, nemaju nikakvog smisla) bogomdani za horsko pjevanje na svirkama često će izmamiti i poneki osmjeh na licu slušaoca. Posebno komičan momenat je u, javnosti vjerovatno od ranije poznatoj, numeri “Brate moj” kada dvojica braće rođene viču jedan drugom u refrenu “Ti si brat moj! – Ja sam brat tvoj!”, parodirajući banalnu svakodnevnu komunikaciju “urbanih dječaka”, podgoričkih svakako, a vjerovatno i onih drugih.
Konačno bend koji se ne bavi patetičnim tinejdžerskim depresijama, konačno bend uz koji se može pjevušiti umjesto razmišljati šta je pisac htio da kaže ubacujući što više stranih riječi i izraza u tekst.
Iznenađenje među pjesmama je “Panama”, bar za autora ovog teksta kojem nije nešto zapala za uho na svirkama – pjesma je dostojna regionalnih hit lista. Mada ni ostale kompozicije ne zaostaju, a jedini je pad numera “Moja majka” koja daleko energičnije zvuči uživo, prije svega što se tiče vokalne izvjedbe.
Možda najbitniji fakat u vezi sa ovim izdanjem je da su mlađi domaći rock pregaoci dobili prijeko potrebni kick in the ass koji će ih natjerati da ozbiljnije pristupe svom stvaralaštvu ako žele da ne ispadaju smiješni, a uz to da li treba pominjati da sva “nema se i ne može se” priča ovog momenta pada u vodu?
Zoon politikon je, kao vođen filozofijom “ne možeš puno, ali možeš malo”, od malo napravio mnogo i već stavio sebe u poziciju benda koji obećava da u narednom periodu “sceni” ubrizga vrlo važnu injekciju friške i smjele kreativnosti.
Naravno, treba ostati s obje noge na zemlji i biti svjestan da domaća scena ne nudi bog zna kako opasnu konkurenciju, te da je dovoljan minimal ozbiljnosti i profesionalnosti da se neki bend izdvoji u moru ostalih. Podgorički kvartet je odmah opasno (u odnosu na ostale) zagrizao dio kolača koji smatra da mu pripada, a autor ovog pismenog zadatka se, kao i svi koji žele što bolju domaću alternativnu kulturnu ponudu, nada da krajnji dometi benda neće biti lokalna popularnost i tapkanje po ramenu, već da je ovo što smo do sada dobili samo uvertira za ono što predstoji.
Prijatelj sa kojim sam imao zadovoljstvo da premijerno (a onda više puta na repeat) preslušam “Čovjek pas” kazao mi je da “je ovo sjajno, ali da ih treba iskritikovati što oštrije kako se ne bi uobrazili”. Nema potrebe, “kritičara” hvala bogu ima na svakom koraku, a ako momci i djevojka iz Zoon politikona poslije ovako dobrog starta zajebu stvar – ko ih jebe. Realno, ne bi bili ni prvi ni posljednji “oni koji su imali potencijala da…, ali…” i ostala ŠBB KBB priča. Čikamo ih da budu drugačiji.
Treba napomenuti i da je produkcija pjesama na zadovoljavajućem nivou – daleko je od idealne, ali gledajući po onom “koliko para, toliko muzike” ispunjava i više od traženog, za šta zasluge idu studiju Hi Gain za pjesmu “Brat moj” i Nemanji Bečanoviću (Bad Taste, Metasound…) za ostatak EP-a.
SS