Sjedeći u stanu svog prijatelja u Podgorici, lijepo zagrijan domaćom lozom, razgovarao sam sa njegovim ocem ko zna o čemu sve ne. Postpraznično vrijeme, mjesec u kome Podgoricom duvaju oni očekivani hladni vjetrovi i kiše padaju tako snažno, da se takva popodneva ne mogu bolje i pametnije potrošiti osim na dobru čašicu i dekameronske razgovore.
Udobno zavaljen u svoju fotelju, sa naslonima za ruke već izlizanim od višedecenijskog trenja sa njegovim jeftinim džemperima, stari je, često potežući čašicu, prizivao u stan broj 19 svoju mladost.
Razumiješ moj dobri Kosoviću, nije kod mene bilo ne mogu i neću! Dvadeset i četiri sata dnevno je mnogo i ne znam kog kurca vi danas radite! I najmanji povjeterac vam guzice ućera u mamine kuhinjice, da tamo ispijate čajiće i multivitaminske papazjanije! Zato su vam muda vjeveričja, a kurčići ko bradavičaste izrasline! Ne sinko moj… pogledaj na šta ličiš… ko neuhranjeno pustinjsko goveče, i to albino! Tu čašicu loze lickaš satima, eto neka ti je treća, nije više sigurno! A vidiš mene, još u ovim godinama…e to je druže zato što…čuješ ovu kišu kako ludački dobuje po simsovima?! E tako sam ja dobov’o po ovom gradu u vaše vrijeme! Nijesam se zamlaćiv’o filozofskim leziguzima i pjesničkim plačipičkama, trebalo je od sela napraviti grad, a to sigurno nijesu mogli uraditi čobani koji su sjeli u udobne kožne fotelje i po prvi put u životu vidjeli semafor. E takvi su nam onda krojili kapu i nama, koji smo tu od rođenja i koji smo makar malo pokušavali donijeti miris svijeta u tu klozetsku šolju, dijelili komplimente pendrecima i frizerskim makazama! E trebalo je boriti se sa svim tim. A ja sam to i činio, to je bila „one man revolution”! Iz inata, sa nevelikim brojem sličnih pokušavao da od obrijanog sela u leptir mašnama napravim nešto što liči na grad. Pravili smo bendove, koncerte, sprdali se mladim skojevcima, to je bio bunt, prkos. Da nije bilo nas, ne bi danas ovi – pokazujući prstom na svog dugokosog sina u flanelskoj košulji – mogli sve to nesmetano raditi!
A i šta kog kurca radite? Eto samo prije nekoliko nedjelja, Podgoricom i Crnom Gorom su krstarili razni guslari i guslarke, samo odjeveni u skupa svilena odijela i duboke dekoltee, a Crna Gora je izašla masovno na trgove svojih gradova da ih pozdravi. I dok su u stara vremena guslari bili besplatni informativni servis javnog mnjenja, ovi današnji misionari, naoružani lakim notama i bljutavim pjesmama, veoma skupo naplaćuju svoje prosvetiteljske usluge!
I sve bi to moj tolerantni želudac nekako mogao svariti, da su se upravitelji varoši nakon toga pojavili i obznanili da su njihovi gradski budžeti puniji za makar duplo više toliko novca! Ali pošto se to od pivskih dvolitarki i jeftinih vina u rancima crnogorskih poreskih obveznika nije moglo ubrati, onda je i meni čir na želucu dobio koji centimetar na površini! I zato ga svaki dan moram liječiti ovom zlatnom domaćiciom iz Crmnice i isprati uši starim Gilanovim pločama! A đe ste vi? Ispod maminih suknjica grijete promrzla muda, eto tu ste…
Slušao sam ga kako sa oduševljenjem i ponosom priča o svemu tome, ne želeći da ga prekidam. Pitam se šta bi bilo da sam mu tada rekao, da kad sam ja dolazeći na studije, tridesetak godina poslije njegove revolucije, sišavši sa voza na podgoričku željezničku stanicu dobio iste komplimente kakve je i on dobijao. Da danas njegov sin (ja sam već ošišan, proćelav i debeo) svakodnevno biva počašćen istim. Da se sa svojim bendom i dalje vucara po raznim podrumima, navlači tuberkulozu i ozbiljno razmišlja o tome da kupi polovno italijansko odijelo i počne da „završava poslove”.
Stari je svojevremeno zapadnjačkom ikonografijom pokušavao opismeniti guslarsku Crnu Goru, ali ona se, gle čuda, zadržala i opstala, prerušena u novo ruho. Naravno nijesam htio da ovom dobroćudnom čovjeku rušim snove i ponos, ali mi i nije bilo jasno kako je uspio toliko da pobjegne u svoj svijet stana broj 19, da ne vidi tu današnju postrevolucionarnu Podgoricu. Crnu Goru.
Dragan Lončarević