Vijest je da su Who See izvršili desant i da sada krupnim koracima grabe naprijed. Album im je na svim relevantnim top listama, oživili su Made in Montenegro etiketu i koliko sam razumio, angažmani im idu dobro… Ali, jedan dio publike i nije baš toliko oduševljen. Što je istina, a što prazna priča?
„Nemam ti kad” je nastavak prethodnog albuma u svakom smislu. Razlike su minorne i ta činjenica nažalost ima lošu stranu. Ponavljanje iste formule iz albuma u album na kratkim stazama može da dovede do dobrih rezultata ali na dužim, efekat je svakako kontraproduktivan (neko bi rekao, ista pašta – drugo pakovanje). Muzički minimalizam je potpuno isti kao i na prethodnom albumu i tu nema nikakvog pomaka naprijed, čak bi se moglo reći da ima regresa (ne za godišnji odmor). Ovo je bilo prihvatljivo na prethodnom albumu jer je imao toliko sjajnih momenata da su u potpunosti zasjenili ovaj muzički minimalizam i tu i tamo rupe u generalnoj slici. Sa ovim novim ostvarenjem ponavljaju isto i sada su rupe i više nego očigledne.
Rime su oštre, britke i tresu iskrenošću, i što je sigurno njima kao osobama i muzičarima najvažnije, nisu napravili kompromise i istupili oštricu. Nema sladunjavih pop pjesmica da bi se keširalo, nego udri, drž, ne daj. Mada, mora se reći da su na momentima osjetne oscilacije u kvalitetu i izvedbi, kao da rime ne teku posve glatko. Tu i tamo se ipak osjeti da cijela slika i nije baš toliko dobro odrađena.
Pjesme su o problemima, mentalitetu i lošim navikama koje gledamo svakodnevno u svim manjim gradovima Boke Kotorske. Napominjem Boku jer je frazeologija, žargon i dijalekt kojim se Who See koriste ovdašnji, ali su teme univerzalne, i kada kažu da „… današnja đeca, ni od koga to ne štreca, no kontrira, odgovara, svađa se i breca” to je isto u Kotoru, Herceg Novom, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Oslu. „Dinamida”, prvi singl koji je najavio album prije nekih skoro pola godine, se bavi problemom bespravnog ribolova dinamitom (za sve koji nisu primorci ovo su španska sela, ali ako ljeti odete do primorja, zaronite na par mjesta duž CG obale i primjetite ogromne površine morskog dna puste kao mjesečeva površina, znajte da to nije normalno i nije bilo nekada, i ovo je jedan ogroman i vrlo ozbiljan problem na više nivoa). Gore citirana pjesma „Prevaspitaj đecu” koja govori o ovoj modernoj bezglavoj i nevaspitanoj mladeži odgajana od strane ulice, telefona i markirane robe. Pjesma „Dugovi” je naravno o dugovima, kreditima, kamatašima, zelenašima i liberalnom kapitalizmu koji nas je oslobodio amova komunizma i predao u ruke perpetum dugova. „Kruzer” je o mamutskim putničkim brodovima u Kotorskoj luci i kada se spusti krdo turista pa ne moš preć 200 m ispod 20 minuta, dok je „Po Puteva” pjesma o turnejama i životu tokom putovanja, nešto što smo navikli da čujemo od zapadnih pandana, ali ne baš često i od domaćih bendova, i možda i najbolja i među najznačajnijim pjesmama na albumu „Pušti đaola” o inertnosti i konformizmu stanovništva. Jedino ne razumijem ono disharmonično i falširanje višeglasja u refrenu pjesme „Prevaspitaj đecu”. Bode uši kao brokva i ne ide mi u glavu da to nekome može da se svidi i da prija.
Sve su to teme provučene kroz rep rime ali ozbiljno obrađene i iako pjesme zvuče kao puka zabava, ili vulgarno urlanje, iza svake se skriva mnogo više. Skidam im kapu za ovo jer ako se danas čovjek suprotstavi lošim opštim trendovima (bez obzira što su i ćoravome očigledno ultra uber extra jako loši) rizikuje mnogo više od samo svog dobrog imena. Zabavljači, ali i edukatori. Reperi, ali i britki kritičari. A da li će ljudi imati sluha da čuju što im Who See imaju reći – je pitanje od milion eura.
„Nemam ti kad” ima svojih problema i jedino se „Pušti đaola” približava nivou pjesama sa „Krš i Drača” ili „Sviranje Kupcu”, ali je isto tako i jedan vrlo ukusan zalogaj primorske britke rječitosti i gole iskrenosti na originalni bokeški način i samim tim za pohvalu i preporuku. Kupujmo domaće!
Nikola Franquelli