Whitesnake su žive legende. Međutim, to ne znači da sve što objave odmah postaje „legendarno“. „Flesh and Blood“ svakako ne može da stane rame uz rame sa nekim od onih najpoznatijih albuma jednostavno zato što je komercijalniji nego obično. Da se razumijemo, Whitesnake su uvjek bili komercijalno jak bend, ali su albumi bili inovativni, agresivni, prepuni mladalačke snage i elana, vrlo progresivni itd, itd, itd. „Flesh and Blood“ je vrlo sladunjav album, više nego obično i u potpunosti isto kao ono što rade na posljednjih nekoliko albuma od kada se bend ponovo aktivirao.
Pjesme zvuče kao da su na silikonu … da, onaj za sise. Sve je nekako preuveličano i ne ostavljaju neki dojam niti ostaju dugo u sjećanju. Jeste da su oni uvjek bili majstori preuveličavanja, ali to je uvjek imalo mjeru i bilo je oblikovano u jednu mnogo prihvatljiviju cjelinu. Sada je to suviše. Čak je i prepoznatljivo Coverdaleovo uzdisanje još i više izbačeno u prvi plan a čovjek ima šezdesetak godina i to se i te kako čuje na tim uzdisajima koji više nisu mladalački uzbudljivi, već starački prepuni znakova da tijelo više nije mlado. Potpuno sumanuto.
Ne želim reći da je album potpuna tropa, jer album ima svojih zaista dobrih trenutaka (npr. „After All“, vrlo prijatan iskorak iz cjeline), da ne govorim da su Whitesnake stari majstori koji znaju napraviti pjesmu. Zahvaljujući nevjerovatnim instrumentalistima i samom Coverdaleovom talentu, uspjeli bi od jednog tona da naprave haos pjesmu – ali je to ipak daleko od onog jakog i poletnog Whitesnake, i nadasve, balade su daaaaaaaleko od onih najpoznatijih. Dobri pokušaji, ali ipak kudikamo slabije.
Ni najmanje ne sumnjam da su okoreli fanovi dočekali album sa kolutanjem očiju, ali kada se sve svede, kada se činjenice sagledaju, ostaje da je bolje bilo ili još sačekati i drastično doraditi materijal, ili ne objavljivati. Nisam ja težak, niti tražim puno, ne. To je situacija i ja samo kažem kakvo je stanje. Whitesnake su i meni jedan od omiljenih bendova, ali je „Flesh and Blood“ malo bolji album od velikog prosjeka i gotovo. Daleko je to od čuda kao „1987“ „Slip of the Tongue“ ili ranih albuma.
Nikola Franquelli