Ni nevjerovatnih 11 sati vožnje vozom od Podgorice do Beograda nije moglo uitcati na fenomenalano raspoloženje koje nas je obuzimalo na samu pomisao – prisustvo na nastupu legendarnih Gansa u beogradskoj Areni tog četvrtka 23.09.2010. godine. Na plato ispred Arene smo stigli oko 19.30, pokupili karte sa biletarnice i pošli u obilazak mini vašara koji je nudio široku paletu zanimacija: od sjemenki, preko piva do bedževa, magneta, šešira i majica sa motivima benda koji će za nekih 3 sata izaći na binu. Nevjerica i pozitivna trema nas ne napuštaju. Oko nas se čuju glasovi brojnih Bugara, Rumuna, Italijana, Grka koji su pohodili Beograd samo sa jednom namjerom – da se uvjere da su Gansi bez Slasha ipak Gansi i da je ono što ih čini legendarnim baš W. Axl Rose – i niko drugi.
Konačno oko 21h ulazimo sa zapadne kapije u parter beogradskog koncertnog džina. Osjećaj je neponovljiv, prolazimo kroz magični tunel i pravac srce Arene. Na bini već praši beogradski Nightshift. Ventilacija je besprekorna pa se osjećamo kao u dnevnoj sobi uz veliki LCD ekran. Metalci u usponu završavaju svoju polusatnu turu sa obradom Prince-ove „When Doves Cry”. Mala pauza da se zamijeni oprema nam nije pokvarila ugođaj. Naprotiv, sa ovacijama smo dočekali kanadski bend Danko Jones, predgrupu Gansa na njihovoj svjetskoj turneji „Chinese Democracy” 2010. Fenomenalna uvertira za spektakl koji slijedi. Sa nekih 40-tak minuta zakašnjenja (na našu sreću imajući u vidu Axl-ovo glupiranje u Dablinu) pali se arsenal osvjetljenja u Areni i pred oko 15-tak hiljada gledalaca, losanđeleski muzičari počinju rock odiseju – naslovnom pjesmom zadnjeg albuma „Chinese Democracy”. Nastaje delirijum u sali, svuda lete čaše sa pivom. Slijede urnebesna „Welcome to the Jungle” sa prepoznatljivim uvodnim riffom i „It’s so Easy”. Axl najavljuje ritam gitaristu Richarda Fortusa koji uz zadivljuće efekte sa video bima izvodi solažu teme iz filma o Agentu 007. Ređaju se „This I Love”, Rocket Queen”, publika pokazuje „rogove” urlajući uz „You Could be Mine”. Nakon solo nastupa novog člana Gansa, gitariste DJ Ashbe (Darren Jay Ashba) Arena biva počašćena biserom „Sweet Child o’ Mine” u toku koje se pojavljuje Axl sa srpskom zastavom na leđima uz opšte ovacije prisutnih. Koncert se nastavlja partijom Dizzy Reed-a na klaviru koji nakon toga preuzima Axl i započinje uvodne taktove kultne „November Rain”. Osjećaj je kao da ste na drugoj planeti, naročito nakon divljeg električnog pražnjenja na koncu numere gdje je treći gitarista Ron „Bumblefoot” Thal pokazao i dokazao da mu je mjesto u novoj postavi Gansa. I više nego zasluženo dobija mjesto u solo temi koja slijedi – Pink Panter i Bumblefoot na gitari. Mali predah uz laganiji ritam rozog pantera djeluje kao dobrodošla uvertira za završni dio koncerta. Slijede flojdovski instrumental drugog dijela „Another Brick in the Wall” koja me je učvrstila u namjeri da čujem Watersa u Zagrebu u aprilu naredne godine. Bumblefoot i DJ Ashba preuzimaju stvar u svoje ruke i prepuštaju publici da otpjeva skoro čitavu „Don’t Cry” u kojoj se Axl pridodaje svoj moćni glas na samom kraju (čime opovrgava tvrdnje onih koju su ga davno otpisali). O izvođenju teme „Knocking on the Heaven’s Door” je suvišno trošiti riječi. Jednostavno – jedinstveno i neponovljivo.
Već je pola dva. Nikome se ne ide kući. Gansi se gromoglasnom vikom pozivaju na bis. Nakon nepunih 5 minuta čekanja Axl i društvo se vraćaju na binu. „Nightrain” trese Arenu od dna do vrha. Laganija „Madagascar” skoro da umiruje uzavrele strasti u Areni. Da ne bude tako i da ovo veče ostane u nezaboravnom sjećanju svih prisutnih, pobrinula se čuvena „Paradise City”, ujedno i posljednja odvirana stvar. Stih „Take me down to the paradise city, when the grass is green and girls are pretty” praćen plamenom i vatrometom sa bine i konfetama izviše partera zaključuje dvoiposatno druženje sa veteranima, ali i legendama hard rock zvuka. Pored već pomenutih članova benda, u Beogradu su nastupili još i basista Tommy Stinson, klavijaturista Chris Pitman i bubnjar Frank Ferrer. Činjenica da Slash nije više član Gansa nije nikome padala na pamet jer su pomenuti gitaristi sjajno odradili svoj posao – svaka originalna nota je bila na svom mjestu. Do nekog narednog viđenja (a nadam se da će ga biti), želimo Gansima puno uspjeha u nastavku turneje.
RNR Phoenix