Čudni su putevi gospodnji. Prije ovog teksta sam pisao o knjizi koja opisuje Edward Snowden-ovo uzbunjivanje javnosti (u žargonu „whistleblower” tj. uzbunjivač, a ne pištač kako su naši prevodioci stručno preveli). A onda, uzimam omot ovog albuma kad tamo piše „This album is dedicated to the whistle-blowers of America …
The last of these thought me, beyond recall, that when we express ourselves, and say what must be said – or sing it – we are at least doing it for the record”. Koincidencija? Počeo sam odavno da sumnjam u koincidencije. Elem, da se vratimo na temu.
Watermelon Slim je šezdesetogodišnji čičica koji nema pojma što su akordi i skale, nikad nije mario za note, ali svira slide na uvce. Bivši je kamiodžija koji je san o muzičkoj karijeri pretvorio u stvarnost. Koliko sam razumio iz par intervjua, i iz onoga što piše na omotu, Watermelon Slim je čovjek koji svira i putuje. To je to. Nema tu neke ogromne slave (i pored nekoliko vrlo značajnih nagrada zvaničnih i nezavisnih medija, kao album godine 2008, bend godine …) a od para izgleda ima dovoljno da živi i plati bend. Kao da radi neki prosječan posao, samo što čovjek muzikom voli da se bavi. Kao bivši dugogodišnji kamiondžija (trucker man), vjerovatno je vidio sve i svašta, okusio još i više od života, pa mu je sasvim jasno da se čovjek treba zadovoljiti i biti u miru sa onim što ima, i onda talenat i ljubav prema muzici nisu sputani mislima o velikim prodajama, koncertima pred najvećom publikom i milionskim prihodima. Onda je sav talenat usmjeren ka stvaranju muzike koja pomjera dušu i tijelo.
Album „Bull Goose Rooster” je kolekcija autorskih pjesama i obrada starih velikana američke blues scene. Watermelon Slim nema dva zuba u glavi i to se i te kako čuje, ali to bezubo pjevanje, u kombinaciji sa njegovim dugogodišnjim životom kamiondžije i pjesama o putu i životu, se tako dobro uklapa. Ima neke privlačnosti u tom južnjačkom akcentu, toplom glasu starog veterana kome iskustvo izvire iz svake otpjevane riječi. Pjesma „Trucking Class” je o ljudima koji sjede za volanom i zarađuju za porodicu. Pjesma „I ain’t Whistling Dixie” je o špijunima koji profitiraju, i onima koji gledaju da otkriju istinu. Sve u svemu, klasičan blues rock sa uobičajenim temama, ali iznad prosječnog stila.
Ima na albumu mnogo interesantnog materijala, kako muzički, tako tekstualno/intelektualno. Pjesme su izraženo melodične ali niti jednog momenta nisu sladunjave. Sve to zajedno pravi jedan album u kome možete uživati u svakoj prilici. Skidam kapu gospodinu Watermelon Slimu i neizmjerno hvala Elwood-u na još jednom malom, ali jako interesantnom otkriću (Watermelon Slima, i mnoge druge, sam upoznao preko Elwood’s Bluesmobile, radio emisije koji možete slušati na stranici www.soundcloud.com).
Nikola Franquelli