Valjda je transparent koji je dočekivao publiku govorio dovoljno. Riječi pozajmljene iz jedne od kasnijih izvedbi Demodemollsa „Ćutiš i trpiš zato što si pizda” su bile odličan uvod u sve što je uslijedilo. Sve je najavljivano danima, najviše preko socijalnih mreža, šerovanjem, od ruke do ruke i od uva do uva. Unaprijed utvrđena satnica i raspored ni u jednom momentu nije iskočila iz tračnica. Rijedak slučaj je i da je publika bila na mjestu događaja na vrijeme i na istom ostala u nesmanjenom broju. Stara boljka da se ne plaća ulaz, već stoji ispred i sluša svirka, ovaj put ne da nije bila prisutna, već se pojavio i podatak za Ginisa. Bilo je i onih koji su platili kartu, ali nijesu prisustvovali događaju. Nije im do svirke, već do protesta. I to je za poštovanje.
Takođe zanimljiv je bio i sastav publike. I u većim sredinama, svako ko češće pohodi ovakve događaje zna unaprijed koga može sresti, a koga ne. Osim nikšićke ekipe koja je čest gost u našem gradu kada su rok svirke u pitanju, bilo je tu i nekih potpuno novih lica. Da nijesu prisutni samo da bi pomogli organizaciju protesta, pokazali su kada su zapjevali sa onima uvjiek prisutnim, koji već napamet znaju gotovo kompletan sinoć prezentovani repertoar.
Pohvala, makar od mene koji sam stajao u centralnom dijelu paba, ide i toncima. Svi znamo koliko problema ovakve svirke i često mijenjanje učesnika zadaju ton majstorima. Ovaj put i taj problem je izostao. Sa druge strane bendovi kao da su se utrkivali ko će više ispoštovati događaj i učiniti ga što boljim. Namještanje i štimovanje je svedeno na minimum, a kako sam uspio načuti, bilo je i skraćivanja repertoara, da bi se kolegama ustupilo mjesto na bini i sve završilo u predviđenom roku.
Publika – ne pamtim bolju. Raspoložena, raspjevana, bez nepotrebnih dobacivanja, obilježja i skandiranja. Kao da su odgojeni na ovakvim manifestacijama.
U osam časova u polupunom Montenegro pabu tačno na vrijeme zagrmio je nikšićki Manitou. Nastupom od pola sata najavio je neke od pjesama koje će se uskoro moći čuti i na njihovom prvom studijskom materijalu. „Concrette”, „Wake up”, „My Way” su već polako drmusale publiku, ali je njihova vizija Haustorovog (ili njima stilski mnogo mnogo bližih Eyesburna) „Šejna” ono što je svima trebalo. Od „Im a lion in a concrete jungle” do “Izađi i bori se!” Manitou je već na samom početku koncepcijski odredio tok prvog pravog protestnog koncerta u Crnoj Gori.
Domaćini večeri Zoon Politikon je svoj set započeo sa pjesmom koja se našla i na prvom EP izdanju „Panama”. Poslije nje idu „Majka” i odlična „Čovjek pas” koju je potpisnik ovih redova čuo prvi put. Baš kao i ova, u plej listi benda se našlo još par numera koje nijesu uvrstili u svoje prvo izdanje. Mislim da su upravo one bile pravi biseri njihove ozvedbe. Razigrani bend i pjevačica sa megafonom su opuštenom, ali energičnom svirkom koja je na momente bila na granici improvizacije, ovim nastupom začepili usta svim nevjernim Tomama i pokazali da su bend koji ozbiljno i brzo napreduje. „Lomi uzeo mi tijelo, Lomi uzeo mi dušu” jednostavno su poručili. Uslijedile su „Brate moj”, „Mačak”, „Žele zeka”… Svoj set Zoon politikon završava sa „obradom” prethodno izvedene pjesme „Mačak” čija je poruka opet upućena ovom domaćem „Mačku”. Sa riječima „Milo, jel ti dosta” – momci i djevojka su ostavili prostor za sugrađane – Demodemollse.
U 21 i 30 sa pjesmama „Aktivista DPS-a” i „Virus” Demodemollsi su se vratili na binu na kojoj su nastupali prije nekoliko dana. Trio je opet prezentovao svoje socijalno i politički osvješćene numere. Nakon pjesme „Sila” posvete cetinjskim gimnazijalcima i one nedavno snimljene i objavljene za studente Filozofskog fakulteta u Nikšiću „Šta preostaje” uslijedile su „Igra”, “Imaj u vidu”, “Jedan moj drug”, “Am I Freak Here” i “Ovo je”. Publika se već dovoljno zagrijala pa su je Demodemollsi pred sam kraj svog nastupa bez problema natjerali na jedan kratki ali odlični singalong nakon koga je uslijedila numera „Novac”. Upakovani u nešto preko trideset minuta, isporučili su do sada najbolje izdanje bilo koje inkarnacije ovog benda koje sam imao prilike čuti.
A onda, lom! Gomila nesklada startuje u 22 i 10 i već sa zajebanim introm ulijeću pravo u masu. Red obrada, red svojih. „Puls”, „To Wake the Beast Within”, „2000 godina” i „Različiti” su već hitovi na ovom terenu, što je potvrdila i publika opraštajući se od benda gromoglasnim pjevanjem ove poslednje. No, sa onih par obrada su bukvalno kidali sve prisutne, a najbolje ispraćena je bila „Vaš svet” od Ritma nereda. Kako i sami poručiše ova pjesma govori o svim razlozima zbog kojih se ovih par stotina duša okupilo ove noći u Montenegro pabu.
Za sam kraj, kako to i dolikuje – Autogeni Trening. Startujući u 23 sata sa naslovnom numerom poslednjeg albuma „Na pučini živog peska”, na kratko su dozvolili publici da uhvati dah. A onda potpuni trans iz pjesme u pjesmu. Bend je za otvaranje nastupa odabrao par probrano brzih i himničnih pjesama poput: „Očima verujem”, „Idem gore” koju su nakratko presjekli sa „Zvižduk u 8″. Ostatak koncerta, mašina se sve više zahuktavala, a publika se nije zaustavljala, niti je to bilo moguće. Bila je svuda… na bini, iznad samih svirača, za mikrofonom… Finale ove „protestne” večeri rezervisano je za opšti trans uz pjesme „Ćehotina”, „Mulj”, „Mene i mene”, „Navikao si”, „Sve si”, „Kakvi su to moji snovi”… Našao se tu i kratki pozdrav kolegama iz Nikšiča obradom njihove pjesme „Jovana”. Za kraj baš kao poruka i dobar zaključak gotovo petosatnog druženja trojka je zajedno sa publikom urlikala „Ja hoću radost”.
Nakon ovakve večeri, čovjek ne može da se ne zapita, zašto ovakvih manifestacija nema češće? Zašto ovakvi koncerti nijesu svakodnevna stvar? Nadajmo se da su se neke stvari pokrenule. Nadajmo se da je počelo.
VRIJEME JE!
Saša
Strength in Unity!
“Vrijeme je!”, pisalo je sinoć velikim slovima iznad svakog benda. Indeed, it is. Ono čega mnogi vjerovatno nisu svjesni jeste da je ova svirka bila od istorijskog značaja. Bilo je krajnje vrijeme da se i u Crnoj Gori rokernol postavi na mjesto katalizatora nezadovoljstva građana društveno-političkom situacijom, bilo je krajnje vrijeme da rokenrol izađe iz prljavog podruma i hrabro istupi na svjetlost dana.
Bio je to veoma bitan momenat za crnogorsku rok scenu, koja je sinoć zvanično obilježila teritoriju i pokazala od čega je sazdana. Ali na stranu protesti i sve oko toga. Sinoć je viđeno nešto što nije na hiljadu drugih grupnih svirki. Svaki član nekog od bendova sinoć je bio brat. Zato što to i jeste. Zato što sinoć niko od njih nije bio tamo slučajno. Naprotiv, tih pet, uz možda još par, srž su priče za koju se borimo. Nivo drugarstva i poštovanja koji su isijavali među njima pokazao je da se ipak možda nešto dešava, da se stvara određeni front. Osim Autogenog treninga koji je odavno zauzeo svoje mjesto, sinoć su i ostala četiri benda kristalizovali svoje pozicije pokazavši da ako treba u koga da se uzdamo, treba u njih. Da li je slučajno da su u posljednje vrijeme ta četiri benda bili i najaktivniji, objavljujući materijale koji su se ovih mjeseci pažljivo preslušavali? Rekao bih da nije.
Vrijeme je. Došlo je konačno vrijeme da se odvoji žito od kukolja i da se pokaže ko vrijedno radi, a ko je došao da glumi.
Itekako je bitno napomenuti, koliko god to možda smiješno zvučalo, da je sinoć u minut ispoštovana satnica. Potpisnik ovih redova se ne sjeća da se to ikada ranije desilo. Sinoć se pokazalo i kakva je razlika između svirke gdje sviraju ozbiljni i one gdje sviraju na-vrat-na-nos-juče-skrpljeni bendovi. Više nema mjesta za banalnosti i gluposti, odavde može samo naprijed.
Toliko je dobro bilo vidjeti ujedinjene sve te dobre ljude da smatram da ovo nikako ne smije biti posljednji put. Ne, ovo treba da bude početak i nadam se da slijedi još ovakvih druženja. Dužnost nam je da radimo u tom smjeru. Ovo se mora ponoviti, nevezano za proteste. Vrijeme je da se uzjaše ovaj talas i udahne vitalnost sceni, da se pokaže javnosti da smo ozbiljni i da smo došli po svoj dio kolača.
Zato samo naprijed, prijatelji moji, i neka vam ne čini zadovoljstvo odakle dolazite, već kuda idete. Pa radostima neće biti kraja.
SS