Ja ne razumijem one koji kritikuju Vizant. Jel vi hoćete metal, ili neku okrnjenu kreaturu na pola puta – ni ovamo ni onamo. Takvih polubića ima kao salate, dok je Vizant samo jedan. Pa ovo vam je metal, da ne može biti više. Žestoka svirka, Zejakov prodoran i pravi metal vokal (slušaj pjesmu „Шаптач“), okoreli, čvrst i jak stav. Ako to nije metal, a šta je onda? Sledeće … neko sataniše, neko aveta, neko izigrava nešto što nije, a neko pjeva o Srpskim junacima. Što je tu sporno, sem diskusije o ličnom ukusu? Jel mi živimo u društvu gdje se mišljenje može reći, ili u apsolutnoj diktaturi tipa Staljinizma gdje se nije smjela jedna jedina riječ kazati a da nije zvanična politika? Ljudi imaju što da kažu, uvjek su imali, a ako se nekome ne sviđa, ili ako misli da nisu u pravu, molim lijepo, razgovarajte sa njima, ili i vi uradite metal album pa iznesite vaše mišljenje. Najlakše je naleći na ekran i kritikovati. Kada su Vizant u pitanju, diskusija će uvjek biti sasvim dovoljno. Mada, ko zna zašto je i to dobro. OK, batalimo manje bitne stvari.
Da ponovim, Vizant su vrlo poznati po svojoj beskompromisnoj svirci i kombinaciji metala sa crkvenim napjevima. Saša Zejak (vokal, gitara, kompozitor) ima rijetko dobar glas za metal i za crkvene napjeve – prodoran, čvrst i stabilan. Sve pjesme na albumu su, jednom riječju, žestoke, dok su tekstovi samo malj koji zakucava najbolniji ekser. Poslušajte kako iz jedne dramatične atmosfere na pjesmi „Портрет“ bend prelazi u zastrašujuće tešku atmosferu. Odličan obrt situacije. Ovo je audio ekvivalent otvorenog sukoba dvije vojske na bojnom polju. Zvuči fantastično, opijajuće, diže energiju slušaoca – jednom riječju, ubitačna pjesma! Zar to nije metal? Pa onda „Константин“, spora i ubitačna, ili Naslovna „Небо орлова (Република Српска)“. Svaka pjesma je koncipirana kao kombinacija molitve i borbenog dizanja morala, i to odlično funkcioniše. Molitva i dramatična atmosfera idu ruku pod ruku. Pjesme obiluju vrlo interesantnim muzičkim rješenjima i nekim klasičnim metal temama koje su drugačije oblikovane i provučene kroz karakteristični stil benda. Vizant su uvjek interesantni.
Jedino što se bendu može prebaciti je i dalje prosječnija produkcija. Da se razumijemo. Nije loša produkcija. Jeste osjetan korak naprijed, ali to jednostavno nije dovoljno. Ovako snažne i emotivne pjesme zaslužuju zaista samo najbolju produkciju, ona koja u prvi plan izbacuje energiju benda i reže i para vazduh svojom oštrinom i težinom. Pjesma „Име (Номен ест омен), koja tjera u rupu svakoga sa imalo pomanjkanja samopouzdanja, da je produkcija kako treba bi bila tri puta oštrija i jača. Bar tri puta. Prelaz između dijela sa distorzijom i čistih gitara jednostavno para uši, previše su grubi prelazi, a zvuk instrumenata ne posjeduje dovoljno audio kvaliteta. To treba ispraviti. Treba brate to da pršti, da sijeva, grmi i da bije kao mač o štit! Kakve pjesme, takva i produkcija. Tek tada bi Sašin vokal i jaka svirka došli u prvi plan. Jeste, to je poduhvat, najviše finansijski pa onda i tehnički, ali sve se može kada se hoće, a moja najtoplija preporuka je da bend o ovome dobro razmisli i sledeći put se ne zadovolji bez sa apsolutnom audio perfekcijom. A kada bi objavili kompilaciju starih pjesama sa novom produkcijom … pola Balkanske scene bi zasjenili i tek onda bi diskusija bila vatrena.
Vizantov novi album je album sa stavom. Treba li vam više?
Nikola Franquelli