„Svi mi koji smo za turbo folk i koji hoćemo da istrebimo metaliku” je pravo osvježenje na fejsbuk nebu, iako ne baš naročito novo. Gotovo 12.000 (i slovima dvanaest hiljada) članova posjećuje ovo mjestašce. A tamo… sve o drogerizmu, metalik glibu ili kako su prave vrijednosti daleko od kontejnera u kojima metalike siluju mačke. I jazavce, podrazumijeva se.
Za divljenje je koliko administratori grupe uspijevaju da iscijede kreativnosti i na sarkastičan način predstave neke od stereotipija koje vladaju ovim prostorima. Stereotipi su jednako ćirilični i latinični, crnogorski, bosanski, srpski ili hrvatski… Jednom riječju stereotipi su iznad podjela. Jednako kao i note i versi Mila Kitića!
Svaka priča ima svoje IPAK, ili ALI. Tako i ova. IPAK, ne može čovjek da se načudi koliki je procenat onih među ovih 12 hiljada lajkera grupe koji su se prestrojili u pogrešnu traku. Stvari su shvatili malo ozbiljnije nego je trebalo, bogo moj. Dok jedni krvlju brane Ahmedovskog i Bubamaru, oni drugi kreću u samoubilačku misiju odbrane svetog muzičkog carstva pokojnog frontmena EKV-a. Glupost ovih prvih me makar ne dotiče jer sam odvratna metalika, ali šta reći za drugu grupaciju?!!
Gdje je rasla i čime se trovala ova omladina (nezavisno o muzičkom opredjeljenju) potpuno je validno pitanje. Valjda su ovo savremeni ostaci onih prošlovjekovnih podjela muzike na narodnu i zabavnu, gdje je narodna – narodna, a zabavna sve što nije narodna, jelte! Od Mensona Merlina do Dina Merlina.
Kao proviđenje – u lokalnoj piljari ugledam štand sa novinama, tik do praziluka i krtole. Na njemu selotejpom zalijepljen A4 osamdesetogramski kunstdruk papir sa više puta ručno, nespretno boldovanim crvenim slovima: „I u današnjim novinama slike sa mature!”. Marketing naš nasušni. Kaže čovjek da mu prođu sve novine do podne, a da ima i onih koji uzmu samo te dvije strane sa slikama nakinđurenih maturanata.
Ako nijeste gledali, nemojte! To da maturanti izgledaju kao da gaze kraj treće decenije i da se dekoltei i izrezi iznad butina susreću negdje oko struka je odavno postala realnost. Ali, dajte – da se polumaturanti golišaju i takmiče ko će imati skuplju garderobu i prevoz je zaista previše. Pobogu, gdje nestade djetinjstvo?! IPAK, nije ovo poenta ove pisanije.
Proslava za koju je zadužena osnovna jedinica obrazovanja ne čini ništa po pitanju modnih detalja svojih pulena i pulenki. Ako ima izuzetaka svaka im čast. Ako ih nema, vazda se mogu vaditi da to roditelji tako hoće. Što je u najvećem broju slučajeva istina. Poenta je da do poslije ponoći naša mladost tancuje sitno uz zvuke sintisajzera i odvrnutog reverba. Korita Ivanova, Neću dijamante, Tarapana… Pa ako je ovakav repertoar dozvoljen na najvećem događaju u životu jednog osnovnoškolca koji organizuju njegovi nastavnici, šta uopšte očekujete od zbunjenih bubuljičavih klinaca koji nakon ovoga, ne da misle, nego znaju da je u pitanju društveno prihvatljivo ponašanje. Ne treba neko da pomisli da iza ovih redova stoji prljava metalika koja hejtuje „svjetsko, a naše”. I ono zabavne muzike što se nađe na tim repertoarima je jednako ogavno i nepodobno. Osim pjesme „Moji drugovi”, naravno. Još od „Mi nismo anđeli” svi znamo da je Bajaga kul.
Naravno, nije ovo ništa novo. Nije samo ova generacija kontaminirana. Krivo srastanje je počelo toliko davno da se niko i ne sjeća kako je to bilo prije toga. Niti da li je bilo. Nije škola naravno jedini krivac za ovakvu situaciju u društvu, ali za onu u njenom dvorištu jeste.
I tako, sjetih se slikovitog primjera od prije sedam godina kada su Akon i Eminem sa pjesmom „Smack That” karali (i bukvalno) po svjetskim top listama. Izbezumljen dolazi mi prijatelj (rano se oženio, hajskul svitharts i ostale priče) i kaže kako je ispisao devetogodišnju ćerku iz plesnog ansambla kada su počeli da uvježbavaju koreografiju uz ritam dotične pjesme čiji je refren išao nešto kao:
„Smack that all on the floor
Smack that give me some more
Smack that ’till you get sore”.
Pa upiši dijete u školu ako smiješ! Velike su šanse da iz nje izađe kao prljava metalika ili još gore njen eksterminator. Srećom poneki klinac i shvati da je život negdje između krajnosti.
muljava metal’ka