Malo je džez hepeninga koji uspiju da ispune neki od još manjeg broja prostora predviđenih za ove izvedbe. Koncert pred do zadnjeg mjesta punom salom podgoričkog KIC-a još jednom je pokazao da Vasil Hadžimanov i njegova trupa nemaju problema sa posjećenošću. K
ako se već malo poslije osam sati, kada je počela svirka ispostavilo ni od lošeg prijema. Podgorička publika je odlično propratila svih jedanaest kompozicija, pa čak i one sa poslednjeg, za većinu još nedovoljno islušanog materijala, kojih je ujedno bilo i najviše. Ako sam se uspiio dobro orijentisati u šarenilu zvukova i boja, nekih sedam ili osam kompozicija sa albuma „Can You Dig It” se provuklo kroz repertoar VHG benda.
Počeli sa upravo sa dvije nove. Bile su to Vasilova „Taka i taka stvar” i „Realist” koju je komponovao Miroslav Tovirac – basista grupe. Već na ovim uvodnim stvarima, atmosferu je zagrijavao na perkusijama sveprisutni Boki Ivković. Oni stariji sjetiće ga se kada je sredinom devedesetih, doduše na bubnjevima, posjećivao Crnu Goru sa Anom Popović i njenim tadašnjim četvoročlanim sastavom – Hush.
Već na sledećoj stvari bend se u potpunosti opuštio i ušao u groove koji će samo povremeno prekidati do kraja večeri. Upravo tu do izražaja dolazi gitarista Branko Trijić koji je bez imalo problema pravio izlete put bluz-roka, da bi već u sledećem momentu briljirao sa etno ukrasima i neosjetno se vraćao u džezi šablone i temu same numere. Uslijedile su „Mirova”, još jedna kompozicija basiste VH benda, potom naslovna numera poslednjeg, sada već skoro godinu starog materiajla „Can You Dig It”.
Uslijedilo je nešto, svakako poznatije ovdašnjoj publici – kompozicija Marka Đorđevića „Well See”. Odlična izvedba još bolje kompozicije, zatim posveta starijim generacijama porodice Hadžimanov kroz takoreći porodični tradicional „Marika moma ubava” koja se takođe našla na poslednjem cd-u VHB. Stara makedonska pjesma je nužno donijela predah od izlomljenih bitova i brzih promjena kojim je veče obilovalo. Publici među poznatijima i pitkijima bila je odlična Country & Western, koju je najvećim dijelom nosio i njen koautor, već pomenuti gitarista. Hadžimanov nije zaboravio napomenuti da je ovo jedna od rijetkih numera njegovog benda koja je dobila i video zapis. Osim ove to se desilo sa svega još tri stvari.
Još dvije gruvi stvari i oficijelni dio koncerta je gotov. Petorka je izašla, kako su rekli, na naplanirani bis i započela još jedan dugi oproštaj uz „Speak And Destroy”.
Nakon cijele predstave ne može se čovjek oteti utisku da je ovaj bend zavrijedio veći prostor. Djelom zbog onoga što je za bubnjevima radio najmlađi član benda Predrag Milutinović, čvrstog i jakog ritma sputanog u, za ovu noć malenom KIC-u, a djelom i zbog potrebe da se ova petočlana banda i njena publika okuša na većem i akustičnijem prostoru. Možda se to desi već za mjesec dana, jer kako najavi Hadžimanov u opraštanju od publike, vidjećemo ih vrlo uskoro.