Van Morrison je jedan od velikana današnje R/B, jazz i soul scene. Više puta nagrađivan, sa karijerom koja započinje ranih šezdesetih godina i preko dvadeset studijskih albuma originalne muzike… Statistika kaže mnogo, ali tek kada se čovjek prihvati preslušavanja, shvati ogroman talenat, nevjerovatnu volju i nevjerovatnu količinu muzike koja golica i prija uhu i duši. Ovaj posljednji album, u 67 godini života (!), je u potpunosti ono što je uvjek radio: R/B, soul i jazz, provučeni kroz irsku narodnu muziku i onaj prepoznatljivi Morrisonov osjećaj za liriku i vrlo pitom, mekan stil. Na momente neslušljivo mekan. Naslov albuma, „Born to Sing: No Plan B” nije samo puki naslov, nego ozbiljna objava da čovjek ništa drugo ne želi, sem da pjeva. Za poštovanje i da se kapa skine.
Iako sam se prije sretao sa muzikom, ne mogu reći da sam veliki poznavaoc Van Morrisonove diskografije i daleko od toga da detaljno poznajem njegov opus, i ovaj album mi je sasvim slučajno pao pod ruke, i nakon kratke nedoumice, iznenadila me je ta neka prijatna atmosfera kojom odiše cijeli album. Opuštena atmosfera, ne onako usiljeno opuštena ili kalkulisana, već kao da je sve snimljeno od prve. „Born to Sing: No Plan B” je klasičan sporiji white jazzy album (mlađima moguće teški smor, ali neka vam ostane u sjećanju). Ima soula, R/B, ima bluza, onog irskog šmeka, i nikako se ne može govoriti o nekom adrenalinu i mladosti, ali je album neobično, živ. Ono što sam prije spomenuo, da album zvuči kao da je snimljen od prve, bez naknadnog petljanja i dotjerivanja, i ta neka atmosfera kolegijalnosti i međusobnog razumjevanja, je uhvaćena na traci i bukvalno je opipljiva ta „živost”. Ovo je album koji su uradili ljudi koji su u ovom poslu decenijama, ali im posao nije na prvom mjestu. Nisu svirali da bi zaradili pare ili da bi bili viđeni, i to se itekako odlično čuje, između ostalih i na velikoj pjesmi „End Of The Rainbow”.
Ako vam prija da sa vremena na vrijeme poslušate nešto drugo osim gitarski ili elektronski orjentisanih pravaca, ili ste uvjereni da se nakon tridesete ne može ništa kvalitetno napraviti, „Born To Sing: No Plan B” je svakako jedan od boljih izbora, a ako ja u 67-oj godini budem i upola živahan i čist u pamet (čitaj spojeno – upamet) kao Van Morrison, i budem mogao da laprdam i dalje, biću presrećan.
Nikola Franquelli