Nakon „Litany” albuma, karijera Vader je počela da oscilira. Bili su na samom vrhu evropske scene, koncerti su uvjek bili jako dobro posjećeni, svi su o njima govorili i bili su na naslovnim stranama svih muzičkih časopisa.
Nažalost kvalitet sledećih izdanja nije bio konstantan od albuma do albuma. Već sam negdje napomenuo da su imali nevjerovatno jake i progresivne ideje, zapaljive rifove i zemljotres ritmove, ali koje nisu do kraja istražili i nisu ostvarili njihov puni potencijal. Da jesu, tvrdim da bi danas bili svjetski death metal hit, poput još jednog vrlo poznatog poljskog benda. No, izmjene u postavi, pa Doc-ova smrt, su učinile svoje i polako su se ređali albumi koji su bili sasvim ok, ali daleko od jačine i eksplozivnosti „Litany” – do danas!
Iako su izgleda u potpunosti zapostavili one elemente o kojima sam prethodno pisao, sklopili su jedan zapaljivi album, jedan od onih koji ljudi u godinama i sa dosta albuma iza sebe rijetko kada rade. Iskreno rečeno, energija koja izvire iz ovog albuma me podsjeća na dane kada sam otkrivao početke speed metala i albume kao „Agent Orange”, „Pleasure to Kill” „Annihilation of Civilization” ili „Leprosy”. „Tibi et Igni” posjeduje upravo tu beskompromisnu silinu i snagu mladosti kada se više misli onom rabotom među noge nego glavom. Ovakvi albumi su karakterističniji za mlađe i testosteronom nabijene bendove, što samo još više daje na značaj ovom Vader izdanju i pokazuje da bend nije niti blizu penzije.
Na albumu nema slabijih pjesama. Jednostavno nema. Od prve, „Go to Hell”, je jasno da Vader vrše ofanzivu iz svog raspoloživog naoružanja, ponavljaju dan D i iskrcavanje na obale Normandije, i spremni su na sve ili ništa. Neuspjeh je neprihvatljiv. Sa ovakvim izdanjem, neuspjeh je samo jedna misao daleko, jako daleko u mašti neistomišljenika. Ređaju se hitovi a istakao bih „Triumph of Death”, pjesmu osrednjeg tempa majstorski urađenu. Puni pogodak za svaki koncert!
Detalj koji sam uvjek volio kod Vader je vrlo promišljeno korištenje bubnja. Koliko god da su pjesme bile brze, gitarski nabijene i guste, bubanj je uvjek pravio razliku u cijeloj slici sa malo drugačijim pristupom brzini. Upravo ta granica, to kontrolisanje kompletnog zvuka kroz stil bubnja, daje bendu originalan muzički pečat – brzo a opet je sve razgovjetno i da nije previše nabudženo i zgusnuto (suprotno od onog gore pomenutog Poljskog pandana).
Vader su sa „Tibi et Igni” ponovo postavili jedan benchmark za sve druge bendove i bogami će trebati vremena i truda da se postigne.
Nikola Franquelli