Ako je stanje na polju rok zvuka u matičnoj nam zemlji teško, za hip hop se bez zadrške može reći da je katastrofalno. Dok se na pomen gitarskog zvuka u glavama neupućenih i poluupućenih stvaraju fantazmagorične pojave Regine, Plavog Orkestra i Amadeus benda, to izgleda gotovo kao kompliment kada se uporedi sa vizijama koje pomen hip hopa izaziva kod gorepomenutih. Godinama se za kultne umjetnike ovog muzičkog pravca smatraju Dr Iggy, Dak i mnogobrojna bratija fantastičnih Đoganija. „Repera” je bilo i kod nas, ali pokušaji cetinjskih, budvanskih, titogradskih, barskih i nikšićkih Drigija su prispjeli na favorite video listu iole normalnog domaćeg slušaoca samo zato što se valja od smijeha na njihove dao-krao-nijesam znao-pao rime. Kale – Gospodar vremena je za njih kultni stihoklepac u rangu Last Prophetsa ili Afrika Bambate. Nije ni čudo što se jedna od najznačajnijih subkultura poslednjih 30tak godina svela na dvojicu tebri sa lančugama i tri „strašne” ribe koje pokušavaju da uhvate ritam ispred auta sa zanimljivm tablicama (ponekad je toliko očigledno da su odštampane na A4 papirčini i nestručno prilijepljene). Kad se na ovu gomilu doda i jedino (koliko je meni poznato) zvanično „rep” izdanje u nas – u medijima gotovo neopjevana (srećom) kompilacija „Kamena rapsodija” dobićete odličnu sliku o veličini uspjeha grupacije koju čine: Psiho Mistik, Bacili, Bitcher, Dvorska Luda, Shain i Najs koja je kriva za kompilaciju NaVAMga. Iako mlada, ova ekipa je odabrala dobar put, koji su nešto prije njih utabali Who See! i slični malobrojni hip hop udarnici. Dvije stvari koje odlikuju ovaj album su hrabrost i svjesnost njegovih tvoraca. Iako se većina pjesama bavi tematikom ulice, što nimalo ne čudi, ima i onih koje slikovito donose situaciju u kojoj se nalazimo. I socijalno i politički i kulturno. Momci su stvorili svoj stil već na prethodnim albumima, ali način kojim komuniciraju i među sobom, a i sa slušaocem je zaista na nivou koji se ne očekuje tako rano u nečijoj karijeri. Potpuna prirodnost je još jedna dobra strana ovih 14 minijatura. Pošto znam da malo ko vjeruje recenzijama koje samo hvale ili samo kude neko ostvarenje, moram nešto i negativno ocijeniti, jel? Jedina stvar koja malo sputava album su bitovi. Ovo ne znači da su loše odrađeni ili nešto slično. Jednostavno, potpisnik ovih redova je navikao na rifove, pa bi mu uz ovako dobre rime, prije pasovali masni gitarski pasaži kakvi se mogu čuti na saundtraku za film Judgement Night gdje se Wu Tang klanovci savršeno uklapaju sa frenetičnošću vokala Mike Pattona i muzičkom podlogom ostatka benda Faith No More, a B-Reel i ekipa zvuče gotovo nestvarno uz pratnju Pearl Jama ili Sonic Youtha. Album NaVAMga je ono što će dati prijeko potrebnu dozu vitamina domaćoj hip hop kulturi da bi uspjela da pregura još jednu užasnu godinu. Ovo je odavno falilo domaćem hip hopu. Itekako mu je falio album sa MUDIMA.
Lujo