Ulazak novih internet provajdera na naše tržište i prelazak riječi „konkurencija” iz Vujaklije u Standardni rječnik, najblistavije je poglavlje u našoj sajber-istoriji još od vremena kad je Crna Gora prva koristila avtomobil u poštanske svrhe. Nije nam bilo najjasnije kako to ide vazduhom, a ne možeš se besplatno nakačiti „bližnjem svom”, ali smo ipak sa osmjesima na licu, domaćim sokom i pet eura u majstorovom džepu (mali znak pažnje) u domove uveli vezu sa bijelim svijetom i rođacima iz Njemačke, Šangaja i Turnu-Severina. Mi smo pisali kako je dobro, da je plata, hvala Bogu, redovana, pa kolika god da je i da jedva čekamo da dođu da se „spustimo do Budve”. Ksin, Jao i mali Boško pisali su familiji da prodaja ide dobro, da je radnja nafačna i da će godina Svinje svakako biti posebno dobra za prodaju kišobrana. Florijan je ženi i sinu pisao da se „investitori” jagme za dobrim majstorom za malterisanje i da ga svi u Donjim Kokotima hvale i preporučuju. Priključili smo se na Fejsbuk, prestali kupovati štampu, a pritisak koji nam je skakao obrnuto srazmjerno brzini dial-up tehnologije, konačno se vratio u granice normale za naše područje… Mogli smo se opustiti i upaliti nešto muzike kako bi se sve to proslavilo…
Mocart, Bolingo, Hi-Fi i OnajprekoputaVektre – nekada je čovjek morao znati tu mantru… Bilo je zakona…pisali ga SOKOJ i sekretari sekretarijatā, ali nije bilo časti i poštenja… Za koji dinar ili marku, pržilo se sve… Sinan i Konan, jedan kraj drugoga, dijelili su rafove, a mi smo se muzički obrazovali preko kasetofona sa dva deka, pa posle kod prijatelja koji je imao kasetofon koji pušta i „CD disk”, da bi na početku tranzicije, tek pošto smo odslušali novi NATO, kupili naš prvi CD player… negdje u to doba, povukao se i onaj avtomobil, u zasluženu penziju. I taman kada smo sjeli tehnici za vrat, sjetiše se zakona te nas zauzdaše… Mračne godine između našeg prvog plejera i CD-ROM-a prođoše u izlizivanju diskova i slušanju Rolly-ja… U to doba, kleo mi se prijatelj da je na pijaci naišao na lika koji prodaje „EP3 muziku”. „E-PE-TRI”, ponosno, ispod glasa, objasnio mu je prodavač za improvizovanim pultom. A bilo je i par likova u Podgorici koji su stvarno prodavali muziku. Narezanu. Podrumi, pločnici, šetališta, haube… To su bili majstori svog zanata, prodali bi vam najnoviji Metalikin album dok je master kopija još uvijek bila vruća u Larsovim rukama. O takvima se snimaju filmovi, takve CIA uzima pod svoje pošto ih ne može pobijediti… Oni su bili pravi heroji asfalta, mogli nanjušiti komunalnog inspektora dok ovaj veže pertle pred polazak na posao. Oni su imali „čovjeka u Beogradu” …kod njih „sve može”… ili je bar moglo… Kada su počeli kapati bajti, svi smo mi postali „čovjek u Beogradu”… čuli smo za torente, pirtupirove, striminge… potekla je muzika. Ko je koga u ovoj priči zavrnuo, teško je reći… Globalizacija je prvo zakucala na naše kompjutere, ponudila nam besplatan preliminarni pregled našeg omiljenog albuma, pod uslovom da svečano obećamo da ćemo ga izbrisati za 48 sati. Nekada bi se puštala krv, a danas bi samo lupili po tastaturi i na povjerenje ušli u svijet digitalnih medija, odakle nas, bojim se, sem nekog novog NATO-a niko neće istjerati.
Danilo Leković