Nepažljivi slušalac, a u tu kategoriju svrstavam i sebe nakon prvog i drugog preslušavanja, prvo što će primjetiti je nestandardni zvuk ovog izdanja. Namjerno kažem nestandardni jer će nepažljivi čitalac odmah stvoriti predrasude. Najveći dio instrumenata na ovom novom URGH! albumu su virtuelani, pjesme su komponovane pomoću softvera, i pola gitara je snimljeno uživo. Namjerno ovim počinjem ovaj tekst jer će to biti trn koji će da mnoge bode i koji je detrimentalan na muzičkom tržištu kakvo je danas. A ja vam kažem da zaobiđete lance ega i navika, te slušate bez predrasuda. U rokenrolu, metalu, punku, hard coru … kojem god takozvanom gitarskom pravcu, živi instrumenti su uvjek bili zlatni standard kojega se svi slijepo držimo. Donekle je postao i status simbol jer ako si dobar instrumentalista, onda si iznad većine. Ako imaš za dobre instrumente, onda si barem malo iznad konkurencije. Iako tu u većini slučajeva nema ništa loše (čak što više, i ja sam jedan od onih koji je za što više živih instrumenata), ipak je 21 vijek donio neke nevjerovatne pokame u muzičkoj tehnologiji i ne treba bježati od toga. Kao što sami članove benda kažu „da je u muzici sve dozvoljeno“ (ako živite na primorju, razumjećete analogiju sa „tokom karnevala je sve dozvoljeno“). Dakle, iz ugla prosječnog konzumenta svakodnevnog rokenrola, odsustvo živih instrumenata jeste nešto novo i izazovno, ali daleko od toga da je anatema, daleko od toga da treba bježati od toga. Iako je kvalitet softvera trebao biti na višem nivou i zvuk pojedinih instrumenata ipak bliži živim originalima, ipak to nije i ne može biti nikome izgovor da kritikuje bend na takav korak. A zašto ne može biti nikome izgovor za kritiku benda i ovog albuma? Zato, dragi moji, jer su pjesme vrlo maštovite, raznovrsne, bogate detaljima i raznim elementima, komponovane strpljivo, dorađivane i vrlo su zanimljive. Uz malo više štelovanja, uvjeren sam da bi posao bio urađen još bolje, i možda više prihvatljiviji za konzumente. OK, to je sada već zadiranje u posao benda pa se tu zaustavljam. Poslušajte „Najslabiji čovek na svetu“ ili „Mikrodoziranje“ ili „Moć navike“. To je dobri stari pomalo iščašeni URGH! u novom izdanju, ponovo rođeni Yolefish (muzika), Guru Ghagi (tekst, vokali) te Zoja Borovčanin (Lira Vega – vokal), preporođeni i vrlo orni za rad.
Naravno, da bi došli do srži, prvo morate proći taj inicijalni „šok“ nečeg novog i nečuvenog u ovakvom pravcu. (Hm, možda ne baš nečuvenog jer je dvijehiljaditih bilo sličnih pokušaja od strane mnogo većih svjetskih imena, ali su većinom to bili neuspjeli pokušaji jer su većinom bili remixovi od strane osoba koje ne poznaju metal/rokenrol/punk/hard core … što god već.)
Teme na „Posle Pandemije, Pre Trećeg Svetskog Rata“ su socijalnog i društvenog karaktera (nije teško pogoditi), ali sa vrlo jakom ličnom crtom i upravo to ih uveliko izdvaja od, nazovimo je konkurencije. Često su pjesme pisane u prvom licu i vidi se da pjesme, iliti tekstovi, nisu puka maštarija, već lično iskustvo, život van zemlje, bol odsustva, žal za prošlošću i mladosti, preispitivanje životnih odluka, opis naučenih lekcija i dijeljenje iskustva, strah od onoga što buduđnost donosi itd. Uvjek sam bio pobornik upravo ovakvih tema i ovakvog načina obrade tema. Nikome ne nabijaju ništa na nos, nikoga ne tjeraju na ništa, već samo dijele svoja iskustva, nauk i mišljenje. Poštenije od ovoga ne može.
Da se vratim na početak ovog teksta. Cancel Culture nas je toliko zahvatila, da iako pokušavamo da joj se odupremo, i mi smo joj podložni, i zato kažem jasno i glasno da ne treba obraćati pažnju na pojedine detalje koji su drugačije urađeni od onoga na što smo navikli da čujemo, i da je potrebno zagrebati ispod površine, pogledati dublje, poslušati što ovi ljudi imaju da nam predstave i zašto to baš tako rade. Zapamtite, URGH! su jedan od bendova koji su nastali u najzahtjevnijim vremenima stare države, ljudi su vidjeli i osjetili mnogo, mnogo više nego što će mlađe generacije tokom cijelog svog života, i imaju da kažu mnogo. Ako uspijete da pređete preko predrasuda i ove pjesme sagledate sa malo distance i bez ega, brzo će vam doći da je ova cijela priča mnogo zanimljivija i ozbiljnija nego što je izgledalo na prvu loptu. I zato treba ljudima dati ruku, pohvaliti trud i volju, dati im vjetra u jedra da bi i dalje nastavili sa radom. Svi se mi zovemo URGH!
Nikola Franquelli