Zvanično, nemam pojma o muzici – ne stvaram, ne sviram, ne pjevam – a i slušam tek ponešto… Muzičku kritiku ne pišem i ne čitam – cijenim da je moj subjektivni dojam jedino mjerilo kvaliteta… O svom osjećaju razgovaram tek sa istomišljenicima… Ne bih se mogla deklarisati kao U2 fan – ne znam pola pjesama, nijesam kupila zadnji album čim je izašao, i oni su mi malo previše pop… Ipak, u par navrata me je dobro uradila njihova emocija, pa sam kupila kartu za njihov koncert u Zagrebu 10. avgusta… Ne zbog „spektakla” – ne rade me spektakli, nego po nekom jednostavnom osjećaju… Zato je ovo što pišem sasvim, sasvim lično…
Koncert održan 10. avgusta na zagrebačkom Maksimiru je u početku trebalo da bude jedini koncert U2 u Zagrebu, da bi kasnije postao drugi po redu – bitan podatak zbog činjenice da je te večeri na koncertu bilo 63.000 ljudi koji su kupili jednu od ulaznica rasprodatih za 11 sati… I mi među njima, posve nezasluženo, iako smo svoje ulaznice kupili na netu nekoliko minuta nakon što su puštene u prodaju. Ti su ljudi zapravo pomogli bendu da stvori atmosferu u kojoj je ružni zagrebački stadion (izvinjavamo se BBB i nemamo ništa protiv Dinama :)) izgledao prelijepo… Naizgled nezamislivo za ovakvu vrstu svirke – ali atmosfera je bila zapravo klupska… Ako je uopšte bilo onih koji su došli zbog „spektakla” a ne zbog svirke – sigurna sam da neće govoriti prvenstveno o scenografiji i visokoj tehnologiji… Svakako, U2 su skloni vizuelnom, i stage jeste bio impozantan, ali je prije svega bio funkcionalan i ostao je u sjeni sjajne, strasne i poštene muzičke izvedbe. Koliko je to daleko od crnogorskih „svjetskih” koncerata, nakon kojih se govorilo više o svemu drugom nego o muzici…
Koncert je počeo u 21h, sa tri pjesme sa novog albuma, a čini mi se da se već nakon toga ušlo u bijesnu i emotivnu atmosferu koja je najavljivala završnicu koncerta, atmosferu kolektivnog orgazma koji je trajao više od dva sata…
Oni koji prate bend znaju da Bono na koncertim obično izabere djevojku iz publike i izvuče je na scenu… Izvjesna Simona, koja se popela na stage i sa bendom otplesala Mysterious Ways, je, za razliku od onog čuvenog snimka izvođenja With Or Without You u Bostonu 2001, svojih par minuta odigrala bez emotivnog šoka, hrabro i šarmantno kao da je za takvu scenu i stvorena… Pozdravilo ju je 60.000 ljudi skandiranjem njenog imena, što je čini mi se snažnije i bitnije od činjenice da je njena fotografija sa Bonom već obišla svijet, te da će možda i ovaj koncertni snimak nekad gledati neke djevojke koje maštaju o tome da baš njih jednom izabere…
Uslijedile su između ostalih sjajna izvođenja I Still Haven’t Found What I’m Looking For, City Of Blinding Lights, višeminutno prženje na Crazy Tonight, pa potpuna euforija na Sunday Bloody Sunday i Pride, nakon čega bi svakome postalo jasno da su „ova trojica”, pored brižljivo odabranog appearrance-a, sve osim pozera i foliranata…
Osim za „pozu”, protivnici angažovane umjetnosti često optužuju U2 i zbog njihovog uvijek jasnog stava i neupitnog političkog angažmana… Ta perspektiva nije izostala ni ovoga puta, i moram reći da sam bila presrećna što se radi o stvari koja odavno ima moju podršku… Kroz minijaturu MLK i Walk On, U2 je nama lokalpatriotama, evrocentricima i nadobudnim okcidentalcima ispričao priču o Aung San Suu Kyi, burmanskoj opozicionarki i dobitnici Nobelove nagrade za mir, koja je bez suđenja u kućnom pritvoru već 14 od posljednjih 20 godina. Posjetiocima koncerta su na ulazu podijeljene maske sa likom ove žene, uz preporuku da se nose u različitim prilikama, a „obavezno na koncertima U2 kada se izvodi pjesma Walk On”. Više desetina dobrovoljaca se prošetalo scenom noseći ovu masku, ali su snimci na video bimu pokazali da je U2 uspio motivisati više hiljada onih koji možda nijesu čuli za političke zatvorenike Burme, da, makar na kratko, ponesu lik Aung San Suu Kyi i njenu poruku Please Use Your Liberty to Promote Ours.
Bend se povukao sa scene nakon Where The Streets Have No Name, One, a u ponovnom pojavljivanju na zahtjev publike izveo Light My Way, With Or Without You, i Moment of Surrender. Nakon tog posljednjeg „doviđenja” i upaljenih reflektora, ljudi su počeli napuštati stadion, znajući da sa U2 nema previše improvizacija i da je to zbilja kraj… Ja sam lično osjećala da je to dovoljno – da više i bolje ne može i ne smije. Nakon koncerta smo uglavnom ćutali, i jedni druge pitali da li je moguće da je zbilja bilo ovako dobro…
Na kraju da pomenem i to da je organizacija bila besprekorna, od ulaza, preko piva, WC-a, izlaza… One koji nijesu htjeli da pješače je do stadiona dovezao i nakon koncerta razvezao po hotelima i hostelima plavi zagrebački tramvaj… Namjerno ne kažem po kavanama, kafićima i klubovima, jer pored skromnog after-party-a u Tvornici, avgustovska noć u Zagrebu i nije ponudila neki širok izbor… Taksista nam je, doduše, rekao da možemo naći „narodnjake”, ali od toga smo bježali dolazeći u grad Novoga vala. Sjutradan smo obišli kultne Kavkaz i Blato, popili po nekoliko Žuja u Purgeraju, i stavili Zagreb na mapu za neku novu jesenju ili proljećnu varijantu, da bismo ga vidjeli i kada „izranja iz sna”.
Na kraju dajem set listu, a za ozbiljniju analizu upućujem na ozbiljnije autore :-).
Cheers!
Set Lista:
1. Breathe
2. No Line On The Horizon
3. Get On Your Boots
4. Magnificent
5. Beautiful Day / Oh Sweet Freedom (snippet)
6. Mysterious Ways / Don’t Stop ‘Til You Get Enough (snippet)
7. I Still Haven’t Found What I’m Looking For / Stand By Me (snippet)
8. Stuck In A Moment
9. Unknown Caller
10. The Unforgettable Fire
11. City Of Blinding Lights
12. Vertigo / She Loves You (snippet)
13. Crazy Tonight / Two Tribes (snippet)
14. Sunday Bloody Sunday
15. Pride (In The Name Of Love)
16. MLK
17. Walk On / You’ll Never Walk Alone (snippet)
18. Where The Streets Have No Name / All You Need Is Love (snippet)
19. One
Encore:
20. Ultra Violet (Light My Way)
21. With Or Without You / Shine Like Stars (snippet)
22. Moment of Surrender
by LjubA