Zašto baš Turbonegro? Zato što su Turbonegro ostvarenje svih muških fantazija. Oni su beskompromisni u svakom pogledu. Bili su bez granica prema drogama, alkoholu i vlastitim životima (mada više nijesu, a i bolje, jer ne bi dugo izdržali), još uvijek su i vjerujem da će uvjek biti beskompromisni prema nametnutim tabuima, a ponajviše prema onima koji se vezuju za seks kao stvari koja može da izazove najveće, najjače i najturobnije emocije kod mase koja se zove čovječanstvo. Zbog toga što se ljudi sprdaju, zajebavaju, luduju, dobro provode, usput i pristojno zarade. Fantaziju svakog muškarca, da mu redovno puše, da je u kafani i da mu trešti muzika po cijeli dan, pretvaraju u stvarnost. Jesam li vulgaran? Što to znači vulgarnost? Turbonegro su se okupili, pored samih gore pomenutih muških razloga, iz puke dosade, provoda i zato što im se moglo, i kombinovali su talente koji se ne gledaju svakodnevno, plus sva ona beskompromisnost i netolerancija prema svim ograničenjima i tabuima, apsolutna i potpuna bezbrižnost prema ličnoj sigurnosti, i dobili ste najveći, najbolji, najcjenjeniji Death Punk bend prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ustvari, i jedini Death Punk bend, kategorija koju su oni sami izmislili i sebi arogantno nadenuli u pravom Turbonegro stilu vjerovatno tokom nekih od nebrojenih pijanki sa početka karijere. Ali, nemojte misliti da im je uspjeh pao sa kruške. Prošli su dug i krvav put. I krvav u bukvalnom smislu, krvav od mlaćenja po američkim koncertima sa početka karijere kada je bend zvučao, ruku na srce, kao šuplja kanta. Krvavi od pivskih boca po sred glave. Krvavi od popucalih plihova i kapilara po nosevima a i svim ostalim šupljinama. Krvavi, smrdljivi na urin, sa podočnjacima, modricama… i onda se sklapa ona okosnica benda koja je uradila šest legendarnih albuma, okosnica benda kojima je cijela filozofija bila vrlo jednostavna, denim, brkovi i najglasniji rock and roll za starije momke. Zajebali su i Motörhead. Sve to lijepo zvuči, ovako zavaljeni u komotnoj fotelji, u toploj prostoriji, ispred multikolornog ekrana, ali, oni su itekako propišali i krv i mlijeko dok nisu stigli do onoga što danas imaju. Koliko vas je spremno na tako nešto? I tako, pijančeći, čineći čuda, i bivajući maksimalno iritantni, stvarali su lagano novo poglavlje norveškog i skandinavskog punka i rock and roll-a. Išli su glavom kroz zid. Bili su tinejdzeri u tijelima odraslih ljudi i išli su kontra svega što je bilo “in”, moderno, “mainstream”. Svi su tada bili sirovi i garažni, a oni su išli na bolju produkciju. Svi su se kitili kožama, lancima i katancima, a oni su uletili sa testosteronskim imidžom na ivici sa homoseksualnošću i parodirajući sve što im se nalazilo na put. Svi su bili mladi i lijepi, a oni su bili, brate, ponekad baš grdni za viđet`, i usput su snimili tri albuma, prema mnogima kultna punk albumima svih vremena… I imaju potpuno pravo… i sve tako do 1998 godine, kada je sav taj razulareni život ipak udario po ušima i Hank von Helvete, a manje više i ostatak benda. Helvete je završio na psihijatriji zbog “ne korištenja opojnih supstanci, zbog apstinencije od alkohola i ne mješanja istih”. Nastupa period skidanja i vjerovatno kukanja i onda 2002. godine dobijaju poziv da odsviraju jedan koncert za sve veću i rastuću populaciju mlađih fanova. Mlađih? Pa bend se raspao. Ne radi. Odakle sada svo to interesovanje. Jedan je čuvar u muzeju, drugi vodi diskografsku kuču… Istina je da interesovanje nikada nije ni splasnulo. Protutnjali su rokenrol nebom toliko brzo da jedan ogroman dio populacije nije uspio da ih čuje, a kada jesu, onda bi se automatski zarazili virusom. I tako su se Turbonegro ponovo oformili i shvatili da sav potencijal nije bio iskorišten. Naprotiv, nadolaze tri albuma za koja tru hard kor fanovi sačuvaj bože da će reći ijednu riječ, a iste te albume kod kuće preslušavaju danonoćno. Turbonegro su se vratili i to su se vratili u velikom stilu. Za mnoge su tako govorili, mnogi su tako o sebi govorili, ali samo vrijeme je pravo mjerilo, vrijeme i fanovi, a koliko vidim, interesovanje ni malo ne splašnjava. Sve ovo pored činjenice da je bend već godinu dana na ledu i nije mu poznata budućnost. Nije to više toliko sirov zvuk kao sa početka karijere, i zbog čega ih oni tru fanovi najviše kritikuju, ali je TO najbolji primjer testosteronskog Death Punk rock and rolla na koji možete naići na svom istraživačkom putu. Tokom ovih redova nisam spomenuo diskografiju ili detaljno pisao o članovima i svakom njihovom hiru. Za to imate internet, gdje, uostalom, i ove redove čitate, pa izvolite i malo prošnjofajte. I na kraju, opet, zašto Turbonegro? Zato što nakon svih ovih godina kada “većina rok bendova počinju kao bijes a završavaju kao parodija, mi smo počeli kao parodija a završili smo kao revolucija”.
Nikola Franquelli