Crna marama
Ja ovo, ja ono, bilo nekad ili nikad negdje i tko zna gdje, uglavnom nikom zanimljivo, hermetično, banalno – no to ste tražili, to je dnevnik – smradovi u prolazu nanizani na granu, koji se krčkaju na laganoj vatri.
Tako sam ja, na jednoj od stranica te ovako ili onako ispisane knjige, ispunio jedan svoj djetinji san. Dijelio sam, naime, ja loš bivši muzičar, ja kojem između mozga i ušiju čuče čepovi, stejdž, bekstejdž i pivo s jednim od meni najznačajnijih formativnih bendova, Gang of Four. Pivo je, istina, bilo neko musavo francusko vino, Andy Gil se nije prestao žaliti na gluposti, a od originalne četvorice pojavila se zapravo tek polovina, no tako valjda nužno završe takvi snovi. Između nas i njih nastupila je te večeri dosadnjikava limunada Viva Glorio, i potvrdila da mitove – pa i onaj o Trobecovim krušnim pećima – treba ostaviti da sjaje ondje gdje jesu; u nekoj sve tišoj boljoj prošlosti.
A ta su ‘bolje prošlost’ Trobeci od svog početka do kraja, prije svega u produkciji Boruta Činča snimljen LP naknadno nazvan 85, po godini kad je zabilježen, iako se, u kasetnom izdanju, pojavio tek 1992., pet ili šest godina prije nego što će, kao mučan no prosvjetljujući tumor na Travoltu u onom nekom sladunjavom filmu, pasti na moj mali mozak.
{youtube}AWg0ix5_3vs{/youtube}
Kako sam još kao klinac tri ili četiri puta pročitao opskurnu knjižicu Najveći Jugoslavenski zločini i suđenja ili tako nešto, bio sam pretpostavljam jedan od rijetkih njihovih debelo maloljetnih fanova koji je znao tko je Metod Trobec – jedini ‘pravi’ predratni jugoslavenski masovni ubojica. Priča je imala sve elemente front-page senzacije: taj je dolenjc iz Gorenja vasi svoje žrtve, uglavnom stare seoske cure ili udovice, zavodio, davio i zatim spaljivao u krušnim pećima, pećima koje baš i ne mogu kako treba spaliti poštenu belokrajnsku udovicu, pa je zahvaljujući pretresima tih mračnih komora i njihova pepela Trobec, negdje sedamdeset i devete, i dolijao. Prije pet-šest godina, pročitao sam u nekim novinama, smrad se navodno objesio u zatvorskoj ćeliji.
I nije to samo zgodna anegdota – Trobeci stvarno idu ruku pod ruku sa svojim imenom. Mislim da ne griješim puno ako kažem da je 85 možda najmračnija ploča domaćeg novog vala. Iako bi mrak u ovom kontekstu možda preciznije bilo vezati uz Mizar, Lunu, Karlowy Vary i ostale bendove sa šišmiš-tendencijama – ono što dominira Trobecima i osamdesetpeticom mnogo bi se preciznije moglo krstiti hladnoćom. Dubokom, ontološkom, sveprožimajućom hladnoćom koja prodire kroz svaku zaštitu i oko mesa stvara čudan omotač, navlači sivu koprenu preko očiju. Sve je tu manje-više u molu, pa i kad sjajna ritam sekcija predvođena opasnim basistom Barom (ne onim povremenim Satanovim basistom Barom) plete plesne, fankizirane dionice; hladnoća se uspinje i uz rezanje gitara, i uz histeriju gostujućeg Caprijevog saksofona, i uz Begino grlo; lakonske, teške tekstove bez puno melodije i filozofije isporučene preko pripadajućeg mljevenja.
Sve je to na pladnju, kao svinja s jabukom u ustima, samo što su od svinje ostale samo kosti, od jabuke koštice, a pladanj je led na dnu gorske kamenice, servirano u ‘Armiji’. Mehaničkom nabrajanju topografskih obilježja koje se, kako kompozicija odmiče, pogušćuje i ubrzava a kroz sve se, kao zov ishlapjelog jelena ili ništa bolji lovački rog, provlači puhački zaziv, završava u finalnom histeričnom rasapu, i to baš kad se pojavi slika navodne fatalne discipline, reda – panoptikona koji bdije nad mrtvom prirodom i daje smisao ovom čudnovatom nizu. Sve to – i vrtače, i planine, i rijeke i jezera i mora – čuva naša Armija. Ali nas, jebiga, nije uspjela sačuvati od Trobeca. U jednom i u drugom smislu. A ni od svih onih drugih trobeca sa samo jednim smislom koji, baš nekako kad se ova kazeta pojavljuje, dolaze s njenom noći.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta