“Bolje bi ti bilo da ne bude sranje,Danny.” Ovu rečenicu uputila je povratnička glumačka ekipa filma T2 Trainspotting – Ewan McGregor, Ewen Bremner, Jonny Lee Miller i Robert Carlysle režiseru Danny Boylu kada su reprizirali omiljene disfunkcionalne karaktere dvadeset godina nakon što je orignal filma stvorio istoriju.
Trainspotting, objavljen 1996 bazirao se na Irvine Welshovom bestseleru i pratio je nezaboravne dogodovštine četiri drugara u Edinburgu. Tri od njih navučena na heroin a sva četiri totalno sjebana, prave nevjerovatne greške, potkradaju ljude i na kraju se uvlače u veliki posao sa drogom koji im moguće donosi veliku lovu. – “the dodgiest scam in a lifetime of dodgy scams”. Na kraju filma smo ih ostavili na poprištu pomenute namještaljke. Renton (McGregor) je pokupio novce i pobjegao izdajući prijatelje iz djetinjstva.
Nemoguće je prenaglasiti kolika je važnost Trainspottinga za britansku kulturu, sa svojim ubistvenim soundtrackom (Iggy Pop, Lou Reed, Pulp) i dijalozima koji se citiraju na dnevnoj bazi. Težina očekivanja mora da je bila nepodnošljiva tokom produkcije. Srećom, rezultat je sve, samo ne „sranje”. Riječi koje možete upotrijebiti za T2 Trainspotting: su nostalgičan, zabavan, melanholičan, neočekivan. Baš kao i original, zaplet je tako jednostavan da se povezujete sa njim, čak i ako vaš život baš ni na jedan način ne liči na one koji žive karakteri filma. A nadamo se da je tako.
Renton je proveo dvije decenije krijući se po Amsterdamu, ali su ga okolnosti natjerale da se vrati u rodni grad. Njegovi stari prijatelji Sick Boy (Miller) i glupavi Spud (Bremner) se kreću u istim starim krugovima. Sick Boy je svodnik koji drži neugledni pab dok je Spud utonuo u heroin. U međuvremenu poremećeni Begbie je pobjegao iz zatvora i svo vrijeme je potrošio smišljajući osvetu za Rentona. Sve se ovo spaja u tački kada Renton upada u loš posao sa Sick Boyem i njegovom djevojkom Veronikom (Anjela Nedyalkova).
Pošto su ovi karakteri ugniježdeni u pop kulturu, bilo ih je lako svesti na parodiju sebe samih. To je zamka koju je scenarista John Hodge (jedva je bazirao priču na Welshovom romanu Porno iz 2002) rado izbjegao. Begbie, na primjer, izaziva smijeh kada kipti od impotentnog bijesa dok mu advokat objašnjava zbog čega mu je odbijena uslovna. Ipak, ni malo nije smiješno kada se sve to prenese u scene skoro pa porodičnog nasilja prilikom njegovog povratka ženi i sinu. Sa druge strane, mudro, emocionalne veze koje vuku Rentona u njegov svijet definisane su flešbekovima na stare prijatelje u osnovnoj školi.
Vizuelne aluzije na original su tu – snimak ustajalog toaleta, Renton koji spušta iglu na Iggy Popovu ‘Lust For Life’. Ako ima mjesta kritici to je činjenica da film i ne pokušava da stoji odvojeno od originala. Dok ispunjava svoju misiju, T2 Trainspotting nas poziva da preispitamo svoje životne izbore i koliko zaokreta od sopstvene prošlosti jesmo, ili koliko nijesmo napravili.
Sick Boy se u jednom momentu prisjeća prvog dijeljenja igle sa Rentonom uz rečenicu: “Tvoja krv teče mojim venama.” Renton iznova pravi iste greške, jer, na kraju krajeva, ne možemo promijeniti ko smo.
Uz razvaljujući soundtrack sa novim zvucima koje donose, primjera radi, Wolf Alice i Young Fathers kao i odvažnim apdejtom Rentonovog kultnog govora “Choose Life”, Danny Boyle nam je servirao film koji oslobađa instant jezu. Jednako kao i original.
Jordan Bassett (NME)