Ima bendova koji su na njihovu žalost neodvojivi od filmova, reklama, događaja… koji su ih izvukli iz anonimnosti. Jedan od takvih je i Tito & Tarantula. Još od kada su negdje oko ponoći zasvirali „After Dark” u Robert Rodriguezovom kafiću „Titty Twister” njihov put su ograničile celuloidne trake. Zaboravila se nijhova pank prošlost i vrijeme prljavih bluzi rifova je počelo.
Ne samo da je frontmen Tito Larriva podjednako u to vrijeme ganjao filmsku koliko i muzičku slavu, već su se svi njihovi veliki uspjesi mogli računati po filmovima u kojima su ugrabili mjesto na soundtracku. Opet kažem – nažalost.
Bend je zasluživao, a sada nakon ploče “Lost Tarantism” opet zaslužuje bolje. Ok, ima tu malo grebanja o – sigurnu kartu – debi album “Tarantism” koji je upravo doživio i svoje remasterizovano izdanje. Koliko je ta veza sa filmom jaka, jasno je i iz naslova njihovog debija, koji koliko god asocirao na beštijicu iz imena benda, jednako asocira i na korežisera i jednu od glavnih uloga filma “From Dusk till Dawn” – Quentin Tarantina.
Sve u svemu, dok je njihov debi album imao nekih šest ubitačnih numera poput već pomenute „After dark”, „Angry Cockroaches”, „Strange Face of Love”… sledeći albumi su gubili put, oštricu, ali i smisao. Iako se potpisniku ovih redova njihov treći album „Little Bitch”, nakon mlitavog drugog „Hungry Sally & Other Killer Lullabies” učinio kao prašina na horizontu koja bi mogla donijeti jednu finu bluzrok oluju u perspektivi, pokazalo se upravo suprotno. I ono zrno zanimljivog Tito i ekipa su izgubili na albumu “Andalucia”, a “Back Into the Darkness” je nakon preganjanja oko izlaska, ostao blijedo sjećanje na Beograd gdje sam zadnji put pokušao da ih poslušam uživo. Usput su se ogrbali za minutažu na par soundtracka i koliko toliko održali sebe u etru.
I odabir koncertnih destinacija i često mijenjanje postave govore dovoljno kroz šta je ovaj bend prolazio dvijehiljaditih, nakon “blistavog” debija krajem devedesetih. Kada svirate po nekim mjestima bivše nam zemlje, u koje rijetko svrate domaći mejnstrimaši, znači da ili imate pogrešnog menadžera ili jednostavno – to je to! Nijeste za bolje.
S obzirom na količinu problema kroz koje je bend prošao, prosto čudi da i dalje sviraju, i da jedini originalni član – sam Larriva nije u tom periodu batalio muziku i poput najistrajnijeg kolege Peter Atanasoffa ostavio T&T iza sebe.
Srećom, nije se to desilo, pa danas imamo jedan lijepi paket pjesama pred nama. U njihovoj diskografiji tek šesti, tek treći u novom milenijumu i tek prvi pravi u istom.
“Lost Tarantism” je upravo to što naziv kaže. Neke usputne pjesme, neke nove, sklopile su milje koji duhom dosta podsjeća na debi ovog benda. Ono što čudi je zašto su ovakve stvari čučale po strani, tokom perioda prethodnih par albuma.
“Lost Tarantism” je većinom album balada i numera srednjeg tempa, među kojima se ritmičkom kurčevitošću ističu “See You on Your Way Down”, “You Don’t Scare Me” i “Gimme Respect”. Iako one jesu dobre, prave favorite ovog albuma treba tražiti upravo u mid-tempo stvarima poput uvodne “When to Let Go” ili eterične “Damn Good Day to Die”. Možda bi malo produkcijske prljavštine sa početaka karijere učinilo album življim, a mini reunion, tj povratak starih članova Atanasoffa i Johnny Vatosa krucijalnim za zvuk prave Tarantule. Ovako, T&T je izbacio materijal koji je u gornjem dijelu njihove malene muzičke kolekcije. Bez pretenzija na ikakvu titulu, čak ni u njihovom repertoaru. Nekome je i to dosta. Meni, svakako jeste. Mali album, pun finih numera za popodnevno kuliranje sa pivom. Kada ste zadnji put čuli takav album?