Režija i scenario: Josh David Jordan
Uloge: Greg Schroeder, Matthew Posey, Roxanna Redfoot
Na svakog uspješnog muzičara dođe tuce onih koji supokušavali, padali, ustajali i opet pokušavali…. Istorija rokenrola ih je puna. Iza njih su ostajali ispodprosječni, ali i vanserijski albumi, a slav aje ostajala negdje daleko da čeka nekog srećnijeg ili sposobnijeg.
Tako i This World Won’t Break počinje sa četrdesetogodišnjim teksaškim trubadurom. Treba li pominjati bez prebijene pare, žudi za svojih pet minuta slave. Jedina želja mu je da njegove pjesme ostanu zapamćene poput onih Blind Lemona Jeffersona koji mu je u filmu neka vrsta ispovjednika. No, put kojim buduća amerikana zvijezda Wes Millighan ide pun je sumnji i padova. Nije baš on klasični odbačeni lik. To što sebe želi tako da doživljava još je jedna mantra neshvaćenih i neostvarenih. Kada se prevaziđe ovaj problem uz pomoć palete divnih sporednih likova, stvari počinju da se odvijaju u nekom drugom pravcu.
Nagledali smo se filmova o muzičarima u usponu i njihovim svakodnevnim borbama. Uzmimo recimo “Once” ili bilo koju rok biografiju. Sve je tu. Preko trnja do… No, ovo uopšte i nije film o umjetniku Wesu, koliko o cijelom miljeu iz kojeg on izlazi. Prijatelju koji živi na pozajmljenom brodu, barskim mušicama, brižnim očevima, small town djevojakama i velikim snovima. I napuštenim prostorima. I napuštenim ljudima. Za razliku od razvodnjenih biografija sa kojima se često susrećemo na filmskim platnima, priča o Wesu Millighanu je onakva sa kakvom se najčešće poistovjećujemo. I na ovom kraju plave planete, padaju mi na pamet makar pet, šest ljudi koji dijele priču našeg glavnog aktera. Zato je priča iz raspadajućeg Dalasa univerzalnija od mnogih do sada viđenih.
Kroz dva sata filma (u prvom katu je trajanje bilo dvostruko duže) moći ćete čuti i šta to Millighan nosi u sebi. Nekoliko numera odsvirane su u cjelosti. U bukvalnom smislu – mali muzički spotovi. Pjesme su djelo glavnog glumca, inače kantri muzičara Greg Schroederra. Duh kantrija i bluza u ovom filmu čiju je radnju teško postaviti u određenu vremensku liniju priziva neka slična ostvarenja. Jedno od takvih je Blaze koji je prije par godine snimio Ethan Hawke.
Film je ljubavno pismo Dalasu. Jednostavan mali film kakvi su uvijek potrebni. Sad više nego ikada. Ono što se posebno ističe je Josh David Jordan režiser i čovjek koji stoji iza ovog projekta i njegov mali budžet od nepunih 50.000 dolara. Nije da se to ne osjeća u pojedinim djelovima ovog ostvarenja, ali mu upravo to daje neki čudni indie šarm koji dobro liježe na priču o (ne)ostvarenom kantri muzičaru.
Nakon četiri godine u produkciji, finalizacija filma je pala u doba pandemije COVID-19. Bez budžeta, bez značajne produkcije, bez zvijezda, sa režiserom i glavnim glumcem koji se prvi put nalaze na ovim pozicijama, This World Won’t Break je bio predodređen za katastrofu. Ipak, toplina priče, njenih karaktera i možda iznad svega vanserijskih kadrova gotovo apokaliptičnog Dalasa su dali glavni ton filmu. A onda se uključila lokalna zajednica i pojedinci i obezbijedili sredstva za finiširanje filma. Ponavljam nepunih 50k. Kako svjedoči režiser, dodatno ih je usporavalo to što se Dalas urušavao, bukvalno pred očima filmske ekipe. Lokacije su jednog dana bile tu, a već drugog…
U ovakvim okolnostima, uspjeh je i što je film snimljen. To što je uspio pokupiti i neke nagrade po svjetskim festivalima je dodatni, potpuno neočekivani plus.
Mali, a veliki film.
DL