Ono što je obilježilo godinu za nama je svakako formiranje par rokenrol supergrupa. Medju njima se izdvajaju Them Crooked Vultures – sudar tri titana rokenrola: John Paul Jones – basista i klavijaturista jednog grandioznog benda čije je ime ispisano zlatnim slovima u istoriji rokenrola, Dave Grohl – masama najpoznatiji kao bubnjar benda za koji se smatra da je reinventovao pank u devedesetim i kao lider ove ekipe, Josh Homme – jedna od najuticajnijih figura modernog rokenrola. Jasno je da ovakvi super-mega-giga-projekti nisu novina u rokenrol vodama, kao i da se nerijetko dešava da ovakve saradnje ne uspiju da dosegnu prevelika iščekivanja fanova. Nešto slično se dešava i pri preslušavanju selftitled albuma ovog benda. Ne, ne želim reći da je ovo loš album. Naprotiv, sve što krasi ove rokenrol velikane nalazi se i na ovom albumu: do detalja perfektno muziciranje, sa nabijenom energijom do maksimuma, izvrtanje i poigravanje sa formom pjesama, preliveno psihopatskim vokalom “gospodara stoner rocka”. Pravi muzički uragan upakovan u malo preko sat vremena trajanja. Međutim, ako tražite klasik koji ćete smjestiti na svoju policu uz Led Zeppelin I, Nevermind i Songs for the Deaf (na kojem se takođe pojavljuje Dave Grohl) – prevarićete se. Ovaj projekat je njegovim tvorcima više poslužio kao zabava dok su njihovi bendovi (ili solo projekti) na pauzi, nego kao pokušaj pomjeranja rokenrol dimenzija (za šta su njihovi matični bendovi bili “zaslužni”). Da se razumijemo, ova ploča nije za easy-listening, nema hitova koji bi se pretjerano izdvojili iz cjeline. Štaviše, čini se da su stalne promjene ritma i forme same sebi svrha te se u nekim pjesmama može steći utisak da se moglo i bez toga. Dakle, priđite ovom albumu kao još jednom side – projektu vaših rokenrol heroja i nećete se razočarati. U suprotnom, eventualna visoka očekivanja će progutati uživanje u dobroj svirci koju vam ovaj bend nudi.
S druge strane, projekat koji je privukao takođe veliku pažnju je saradnja Jack Whitea i Alisson Mosshart. White Stripes i The Kills su oduvijek bili koncepcijski vrlo slični (autor ovog teksta je za razliku od mnogih uvijek pridavao veći značaj Američko – britanskoj ubitačnoj kombinaciji), a ova saradnja se dala naslutiti još u periodu kad smo mogli vidjeti Alisson kako se pridružuje The Racountersima na koncertima. Već u spotu za singl “Treat me like your mother” smo mogli naslutiti šta nas čeka na albumu Horehound – zeppelinska svirka kolega iz the Racountersa uz sitne primjese elektronike preko čvrstog ritma koji diktira, rekao bih iznenađujuće, odlični Jack White na bubnjevima, dok muški i ženski vokal bukvalno ispaljuju rafale jedno prema drugome. Ukratko rečeno: ubojito i sexy, sexy, sexy do bola. Samo vokalno prisustvo Alisson Mosshart dovoljno je za adrenalinski impakt i pojačano lučenje testosterona. Fuck yeah, ovoj gospođici pripada mjesto sex simbola post-modernog rokenrola i svako ko tvrdi suprotno jednostavno nema ukusa. Nego, da se vratimo na album. Jasno je da momci i djevojka iz ovog benda nisu izmislili toplu vodu, (ispod imena ovog albuma sitnim, jedva čitljivim slovima piše “Inspired by Led Zeppelin”), ali su nam isporučili 45 minuta sjajne zabave, i to, čini se, potpuno opušteno i nepretenciozno. Svima zainteresovanima preporučujem da prije/poslije slušanja albuma pogledaju live snimke ovog benda dostupne na YouTube-u koji cijelu priču dižu na jedan viši energetski nivo. Nažalost, male su šanse da ikad vidimo ovo uživo u ovoj shithole of the world gdje se nalazimo (gospoda iz EXIT-a će uvijek biti više zainteresovana za dovođenje nekog neinventivnog, ali medijski overhajpovanog britanskog smeća). Zato svi pravac Tube, kucajte The Dead Weather Live at the Roxy. Biće sasvim dovoljno za ispunjen dan i vlažne snove 😉
Stefan Strugar