Kažu da je Punk mrtav. Kažu da je cjelokupni Rock and Roll mrtav. Kažu da više nema toga duha. Kažu da je zemlja ravna i da nam djecu donose rode. Tako je za one koji stalno blenu u ekrane i telefone.
A onda iz vedra neba pa pravo u rebra pojavi se bend The Jolts. Pa, pošto je sve mrtvo i ne valja, onda je topla preporuka svima koji „kažu“, da nikako, ni u kom slučaju, niti pod kojim uslovom ne poslušaju Kanadski The Jolts i njihov prvi album iz 2008 godine „Haute Voltage“. Nemojte, kumim vas Bogom, nemojte. Možda vam se to malo osušenog jada međ’ noge (bilo da vam je piša ili klića) i ukruti pa onda kuku mene kako ću pred svoje urbane prijatelje … daleko bilo da vas zadesi takva bruka.
A za ostale, za ostale koji se usude da se dotaknu ovog bogohulnog, ovog mrskog, ovog grozomornog, ovog najstrašnijeg među najstrašnijima, ovog mrtvog i pokopanog, znajte da je „Haute Voltage“ najbolja moguća sredina između, sa jedne strane Turbonegro i The Ramones, i sa druge, onog nečega što dobar bend izdvaja od ostatka scene. Tog nečeg, doza originalnosti, uvjerenja, elana, volje, oduševljenja, energije … ovdje ima na pretek i od samog uvoda pa sve do posljednje note na albumu, „Haute Voltage“ je jedno nevjerovatno putovanje. Ne mogu reći da je apsolutno remek djelo jer ima još mjesta za napredak, ali su se The Jolts sa ovim prvim albumom ugurali među velikane koji imaju radnog staža za izvoz ali ne baš ovako upečatljive prve albume u karijeri.
Punk kao punk je jako ograničen kao pravac i u svoj masi bendova je vrlo teško naći jedan ili više koji zaista zavrijeđuju širu pažnju. Treba preslušati svu tu masu. Ima dobrih bendova, ima ih kao salate, ali je malo izuzetnih bendova. Nije sve u buntu u buci u kuraži i superbrzim rifovima. Bez jake doze energije, ali najviše uvjerenja, Punk zvuči kao žvaka. The Jolts ne pate od te bolesti već sviraju garažni punk rock prepun energije i prepun melodije a u to se možete besplatno uvjeriti na njihovoj Bandcamp stranici. Bilo gdje da ubodem na albumu, tu je hit. Sve pjesme zvuče odlično, poletno i živo. Odavno me nije jedan album ovoliko iznenadio svojom snagom i jednostavnošću.
Kažu, kažu, kažu … ko ih jebe što kažu. Zar je bitno ko šta kaže? Zar će te dozvoliti da vam razni mlatikurci formiraju mišljenje, da vam oni biraju muziku koju će te vi slušati? Uradite sebi uslugu i slušajte samo sebe. Ako vam se The Jolts ne sviđaju – super. Ako vam se The Jolts sviđaju, super. Vi ste odlučili, samo vi, a ne oni – roboti, plastični dildoi, laprdatori sa kompleksom niže vrijednosti. Šta Punk mrtav? Šta Rock mrtav? Vive Le Jolts!
Nikola Franquelli