Neko je zaboravio da opomene Motley Crue, režisera Jeff Tremainea i ostale koji stoje iza Netflixovog filma The Dirt da je ono što su oni snimili odavno prevaziđeno, prvenstveno zbog pojava kakve su World Famous for Dicking Around i Jackass. Op, čekaj, pa Tremaine je snimio tri Jackass filma!!! I seriju Ridiculousness?! Well, that sums it up!
Na stranu to što je bend bio muzički pregažen već početkom devedesetih, očigledno još uvijek ima svoju fan bazu, jer ne postoji drugi razlog da se sve uspješniji Netflix uhvati u koštac sa filmom baziranim na ovakvoj autobiografiji.
Stavljanje fokusa na ono što su najbolje radili – uništavanje hotelskih soba i dječijim forama nalik „istina ili izazov“ takmičenjima dovoljno govori o namjerama filmske ekipe.
Zamislite kako onda između lizanja urina i šmrkanja mrava sa Ozzy Oybourneom, galona votke i tona kokaina banalno izgledaju zaista tragične epizode njihove karijere. Recimo poput gubitaka prijatelja iz Hanoi Rocksa, djeteta Vince Neila, operacije Mick Marsa ili sveukupnog života Nicki Sixxa.
The Dirt nema nikakvih pretenzija da bude išta više nego podsjetnik na nekada najluđi bend vjerovatno najodvratnijeg muzičkog pravca – glam roka. Ni njihovo plasiranje filma u vrijeme MeToo kampanje i tretiranje žena isključivo kao dekora za njihove pustolovine ne ide dalje od njihovog „mjerenja čiji je veći“ stila života.
Kako drugačije objasniti da su i to malo pjesama koje su donekle ok stavili kao fus note svojih ludovanja, a crtice iz biografije izvrtali kada god je to odgovaralo ovom galimatijasu.
Ovi redovi su pisani isključivo iz potrebe da se još neko ne bi zajebao i izgubio sat i 47 minuta svog života na film koji je jednako bitan kao one dvije tačke iznad slova O i U u nazivu benda.
G. Dojčinović