Pita me dobar prijatelj, zaljubljenik u Depeche Mode: „Kako možeš isti koncert da gledaš dva puta?”. „Misliš – tri puta”, glasio je odgovor. S obzirom na sve što se plasira na gigantskoj „The Wall” turneji, realno je da su potrebna još dva koncerta, pa da mozak sklopi kompletnu priču. Suviše je tu sadržaja da bi se u jednom navratu svario dvoiposatni spektakl.
Da i u EU postoje autobusi bez klime i pola zavjesa i gdje vozači još uvijek isti set ključeva guraju i u starter autobus i u uši, a koji je pritom trebalo rashodovati ’99, bilo je zaista iznenađenje. Kako se ispostavilo ne i jedino. Dom Hajduka je vjerovatno jedan od najljepših gradova naših susjeda, poslednjih pristupnika evropskoj porodici. Ljudi, mimo svih čaršijskih priča jedni od najljubaznijih. Grad u kojem ne možete naći bukvalno nijednu zgradu bez neke posvete voljenom klubu i koji pod sloganom „OVOGA NEMA U ZAGREBU” pravi i isključivo za teritoriju Dalmacije distribuira „Hajdučko pivo” je osuđen da vam se svidi. Mimo svega ostalog Split je iznjedrio i Meštrovića – Šurjak – Dežulovića, valjda jednu od najboljih „navala” ovih prostora ikada. Ono što vas još više zbliži sa ovim gradom je kada vam „dotur u mirovini” objasni da ih o uvećanju turističkih kapaciteta nakon rušenja poslednja tri hotela komunističke ere, Matošić jednako laže kao i nas redom svi od premijera na niže, te da njihove „lipe” kao i naše „gledne” znaju sa sigurnošču da je Waters valjda neki narkomanski DJ set.
Atmosfera spektakla u gradu se nije mnogo osjećala. Organizatori su se trudili da animiraju publiku, pa su karte na dan koncerta pale na nevjerovatnih 100 kuna (nešto više od deset eura). Ni potpisivanje komada Zida koji će se predati Watersu nije prošlo kako je trebalo. Odziva je itekako bilo s obzirom da se „cigla” potpisivala cijeli dan na jednom od splitskih trgova, no i Split ima one koji su preči od prečih. Tri imena ispisana debelim mlazom crnog spreja su pokvarila sve ono što su brojni fanovi i organizator radili cijelog dana. Kako kasnije saznajem, tako išarana cigla nije ni stigla na odredište. Ni Watersovo druženje sa Splićanima izgleda nije prošlo kako je planirano. Kako prenosi Slobodna Dalmacija, za razliku od dobrog dijela njegove muzičke ekipe, sedamdesetogodišnji mag je preskočio obilazak Splita zarad teretane koja mu je kako kaže u intervjuu za ovaj list nužna u ovoj dobi, ako misli da „pretekne” skoro tri sata na bini. U stilu starog težinjavog perfekcioniste, nakon teretane pregleda snimke sa poslednje svirke i traži momente koji se mogu poboljšati. Izgleda da vrijeme neke stvari ne ispravlja. Sve ono od čega su očigledno luđeli Gilmour, Mason i Wright, kasnije Eric Clapton, Jeff Beck i ekipa je, sve su prilike još uvijek tu. No, da nema toga, očigledno je da ovako sadržajan višedimenzionalni događaj ne bi ni bio moguć.
Prava splitska noć je počinjala tek u 15 do 9. No, valjda nenavikli na ono što je pisalo na kartama: „nema predgrupa – koncert počinje tačno na vrijeme”, publika je polako milila put stadiona što je unutra odavalo utisak ne baš velikog interesovanja. Čitajući kasnije napise hrvatskih medija ispostavilo se da je nešto oko 17.000 ljudi (neki mediji prenose i preko 25) prisustvovalo događaju, a superlaganom popunjanju Poljuda su šurovali sami organizatori. Ovo potvrđuje i naše iskustvo. Redari koji ne znaju gdje je loža B, kuda se ulazi u fan pit i da li je to istok ili sjever su unosili zabunu i u redove onih koji su ovaj fudbalski hram posjećivali drugačijim povodima i znali ponešto o njemu.
Spektakl je kasnio nekih dvadesetak minuta. Više je to bilo, čini se, zbog Sunca koje je još uvijek kvarilo video projekcije, nego zbog onih koji su lutali oko Poljuda u potrazi za ulazom. Pehovi organizatora se nažalost ne završavaju ovdje. Prije pola godine pazarene ulaznice za fan pit (u međuvremenu je i njihova cijena snižena) donijele su nam više loših nego dobrih momenata. Previsoka bina za gledanje ovakvog događaja iz prvih par redova nas je izgurala do sredine ograđenog prostora za prvi skvadron fanova. Razlike između nas i onih koji su visili u prvom redu iza zadnje ograde fan pita je bila u tome što su wc, pivo i voda bili bliži njima. Začuđujuće tek rijetki u fan pitu pjevaju?!!! Ko zna, možda se i ovdje karte za ovakve događaje dijele po crnogorskom ovjerenom ključu. Uz člansku kartu. Valjda jedine prednosti ovih karata su bile te što ti niko nije dahtao za vratom i što ću onim mojim dobrim flojdovcima kod kuće moći do beogradskog koncerta da param i uši i oči.
Nakon zagrijavanja publike uz hitove Hendrixa, Dylana, Midnight Oila sa jedva odvrnute najjače zvučne mašinerije u ovom dijelu svijeta, gase se svijetla i dva redara u crnom sa kacigama, naočarima i neizbježnim crvenim ukrštenim čekićima na nadlaktici izvlače izmučenu bijelu čovjekoliku figuru uz dobro poznati govor iz Kjubrikovog „Spartaka”. Klimaks na samom početku dok Poljud urla „I am Spartacus, I am Spartacus!”, a onda „Ein, Zwei, Drei” i prepoznatljivi rif koji je naježio sve. Počelo je! Crveni čekići su rifovima pjesme „In the Flesh” zakucali svaku glavu ponaosob. Lica prisutnih se potpuno mijenjaju, a po razjapljenosti vilica i očiju vrlo lako možete razlikovati one koji prvi put prisustvuju nečemu ovakvom od fanatika koji su to već ovjerili. Ravnodušnih nema, živih onako. Tokom završne buke, pljesak prisutnih je zaparala aviončina koja se po pravilu stuštila i u plamenu nestala u ogromnoj do pola pripremljenoj zidini ispred auditorijuma. Zanimljivo je tokom ovakvih momenata, kojih će biti i kasnije posmatrati ljude oko sebe. Glave rade kao propeleri, pokušavajući da uhvate odakle dolazi zvuk i šta će se to, zaboga, dogoditi.
Nakon ovakvog početka, smiraj uz klavir i gotovo kao uspavanka mekane stihove „Momma loves You Babe and Daddy Loves You too, and the sea may look warm to you babe, and the sky may look blue”. Pošto nas je uvjerio da više pogled na svijet nikada neće biti isti kao onda kad smo ga posmatrali iza rešetaka kolijevke, kreće ono po čemu je The Wall ostao poznat do danas. „The Thin Ice” je bila i ostala savršen uvod u najveću sagu o „bezbrižnim školskim danima” ikada napisanu. Ako igdje nađete koncert čiji je klimaks u petnaestom minutu održavanja, a da se nakon toga publika ne raziđe, javite nam.
Nakon „Happiest Days of Our Lives” i dva dijela trilogije o ciglama i zidu, malo iznenađenje. Nastavlja se pjevanje, istina bez publike, a „Another Brick In The Wall pt. 2″ se utapa u baladu o Jean Charles de Menezesu brazliskom inžinjeru koji je bio kolateralna šteta policijskih intervencija nakon londonskih bombaških napada 2005. godine. Koincidencija – bilo je to 22. jula prije osam godina. Iako ne postoje zvanični zapisi, izvještaji sa uviđaja ili izvinjenja britanske vlade, mladi Brazilac je sve su prilike stradao od policijskog metka u opštem haosu koji je tih dana vladao Londonom.
“All in all it’s just another brick in the wall
All in all you’re just another brick in the wall
Just another blunder
Just another lousy call
Just another clap of thunder
And apologies ring hollow
From the guilty in Whitehall
And there’s no hint of sorrow
Just the whitewash on the wall
And nothing is gained
Nothing at all
And Jean Charles de Menezes remains
Just another brick in the wall”
Ništa novo kada je Watersova muzičko lirska paleta u pitanju, ali su ovakvi osvrti možda i najbitniji dio „The Wall-a” koji već nekoliko godina obilazi planetu i čija će završna stanica biti Pariz u septembru. Kao i na ranijim koncertima, od početnog kadra u kojem vidimo lik Watersovog oca (kojem je osim Walla posvetio i Pink Floydov album The Final Cut) sa datumom rođenja i smrti te drugim relevantnim podacima o uludo bačenom životu, ređaju se slike ostalih koji su okončali na isti ili sličan način na bojištima širom svijeta. Od beba do staraca, od Gvatemale i Nikaragve, preko Bliskog Istoka do američkih ratova za i protiv terora diljem svijeta. Između ostalih „neznanih junaka” mogao se tu vidjeti i nesretni Brazilac de Menezes, ali i Mahatma Gandhi, Federico Garcia Lorca i Salvador Allende.
Čas istorije se nastavlja, a sve izgleda kao da ovaj album nije nikada bio aktuelniji nego u poslednjih nekoliko godina. Biće tu do kraja koncerta referenci i snimaka od kojih se ježi svak iole normalan, a koji uz ovakvu muzičko scensku pozadinu izgedaju kao režirani. Dobro poznati Assangeovi wikileaks snimci i posveta Iračanima Namir Noor-Eldeenu i Saeed Chmaghu dopisnicima Reutersa koji su strijeljani iz američkog Apača su samo neke od referenci koje aktuelizuju ne samo The Wall, nego i put kojim se kretala, kreće, a kako stvari stoje i u kom će nastaviti da se kreće globalna politika. Kako 1979. kada je prvi put uživo odrađen ovaj koncert, tako i dnas trideset i nešto godine kasnije. Watersu i ekipi kao da nije dovoljno, nego nesretnu publiku uhvaćenu u totalnom raskoraku bombarduju Francom Kafkom i citatima iz njegovog Procesa, Banksyevim antiratnim grafitima poput izraelsko – palestinske pomiriteljke „Djevojčice sa balonima”. Iako na prvi pogled može izgledati da su ove pozajmice namjenski tu kako bi osvježile Watersovu koncertnu atrakciju, svaka sumnja u ovo pada kada čujete 20.000 grla koja pjevaju „Motha” ili „Hey You” i time pokazuju da se iste ideje i isti ciljevi mogu naći rame uz rame, a da jedan drugom ne oduzmu ni malo značenja i simoblike. Audio vizuelni ekvivalenti su se tako nizali do kraja koncerta, a jedan od najupečatljivijih prizora koji je prisutan od početka turneje je zasigurno bombarder koji tokom „Goodbye Blue Sky” umjesto bombi sije sveprisutne simbole Davidove zvijezde, polumjeseca sa zvijezdom, krsta, dolara, ali i logoe Schella i Mercedesa kao glavne reprezente svjetskih korporacija. Izvanredno „zatrpavanje” zida ovim simbolima treba doživjeti iz prvih redova. Publika zaista grca u njima, a kada vidite klinku koja plače uz prelijepi pasaž na akustičnoj gitari i početne stihove „Did You See the Frighten Ones” misija je valjda ispunjena, pa makar samo zbog nje i oca koji joj je došao kao pratnja i zasigurno upoznao sa kapitalnim djelom Pink Floyda. Zidale su se cigle, pozdravio nas je gospodin W i sa „Dobro veče, dobro došli!” i nastavio bez mnogo priče. Ok, osvrtanje na političke i policijske sisteme bilo je malo naivno. Sve je to rečeno, poznato i možda potenciranje u vidu sentence tipa „No fucking Way” uz to i prevedene „Nema jebene šanse” donose neku nepotrebnu patinu klišea. Svakako se ne očekuju od nekog sa ovoliko iskustva, humanitarnog i umjetničkog rada i potencijala, ali valjda se u 150 minuta ovakvog programa mora provući i ponešto nepotrebno.
Neizostavni dio scenografije su i ogromne lutke učitelja, majke i žene koje se njišu na ogromnim kranovima. „Istetovirana” svinja kojom dominira natpis TRUST US, dio naci ikonografija koja dominira dobrim dijelom prve polovine drugog dijela koncerta je izazvala najviše interesovanja. Nije ni čudo s obzirom da tek kada vam preleti preko glave možete ne trbuhu jasno pročitati: „If I had my I’d have you all!” Orvelovsku simboliku dopunili su aluzijama na Velikog brata, doduše nešto izmijenjenog. Zidom se razvlačio slogan „Big MOTHER is watching you!”.
Nešto oko sat vremena od početka šoua, produženi i prearanžirani „Another Brick in the Wall pt 3.” i „Goodbye Cruel World” stavlja i poslednju ciglu u pregolemu bijelu površinu.
INTERMISSION zjape ogromna slova, a glas najavljuje kraću pauzu. Neko me vuče za rukav i vidno oduševljen poznanik iz Crne Gore mi kaže: „Gledao sam U2 i Metallicu, kakva mala đeca za Watersa”. Tačka!
„Show will continue in five minutes” – najavljuje glas koji nas je na početku zamolio da ne koristimo bliceve, i koji smo, začudo, poslušali. Na samom početku nastavka sam se uvjerio da highlight koncerta nije ono što sam prije pomenuo. „Hey You” iz splitskog grotla nije ostavio ravnodušnim ni izvođače, na čemu su se i zahvalili prlikom predstavljanja benda na završnoj numeri. Kažu da je nevjerovatan osjećaj slušati ovako glasno nekog kroz zid. Ne znam. Gledati u bijele cigle čitavu pjesmu, pjevati i ne znajući šta se dešava iza njih, a da ti to pri tom ni malo ne smeta je svakako, ako ne zadivljujuć, a ono čudan i jedinstven osjećaj.
Nakon ove pjesme, s izuzetkom „Comfortably Numb” i „Nobody Home” uslijedio je set pjesama koji je za razliku od prvog dijela „The Walla” mnogo hermetičniji i bliži rok operi nego bilo koja druga numera ovog ostvarenja. Naravno od „Waiting for the Worms” ova transformacija je očigledna. No, ni ovo nije smetalo, kako se čini nikom, a kada počnu dvije pomenute numere, Poljud je opet jedno. Treba li pominjati da, kako reče Zlatko Gal „faksimilska tačnost muziciranja” se u ovakvim numerama kakva je „Numb” dovodi do perfekcije sa malim ukrasima koji svakom novom izvođenju daju nesvakidašnji pečat. Gitarista Dave Killminster i vokal Robbie Wyckoff naizmjenično pod snopovima svijetla na vrhu zida, Waters i mi ispod pjevali smo svih šest i nešto minuta. Neki od nas i solaže. A kada majstor iluzije počne da kucka zid da vidi gdje da ga udari i uz rif grune šakama u nepreglednu bjelinu, počinje šok animacija boja i oblika za sve u auditorijumu koji su debitanti na ovom spektaklu. Vidjeti te zabezeknute face je što kažu ogavni facebook statusi – neprocjenjivo!
Uz povremene izlete poput ovog dolaska Watersa sa naše strane, izlaska sobička sa tv-om za „Nobody Home” na lijevoj strani zida ili uklanjanja par cigli da bi se odsvirala „Is There Anybody Outthere” (ranije su je izvodili u duetu Killminster i fenomenalni Snowy White, a zbog položaja ispred bine se nije moglo nazrijeti da li su opet u pitanju njih dvojica ili neko od „ostale mnogobrojne rodbine”), do kraja koncerta smo proveli „zazidani”. Ipak nijesmo bili sami. Ne treba zaboraviti ni vjerovatno najveće antiratne poruke tokom cijelog koncerta koje sa nedvosmislenim soundtrackom u vidu pjesme „Bring the Boys Back Home”, onima kojima nije jasno o čemu se baš sve tu radi, podcrtavaju cijelu misiju ovog „Greatest Show on Earth”. Govor „Šansa za mir” Dwighta Eisenhowera kako god da nekom izgleda gledano kroz prizmu istorije ovdje dobija potpuno novo značenje. Usudiću se reći – pravo.
„Every gun that is made, every warship launched, every rocket fired signifies, in the final sense, a theft from those who hunger and are not fed, those who are cold and are not clothed.
This world in arms is not spending money alone. It is spending the sweat of its laborers, the genius of its scientists, the hopes of its children. The cost of one modern heavy bomber is this: a modern brick school in more than 30 cities. It is two electric power plants, each serving a town of 60,000 population. It is two fine, fully equipped hospitals. It is some fifty miles of concrete pavement. We pay for a single fighter with a half-million bushels of wheat. We pay for a single destroyer with new homes that could have housed more than 8,000 people. . . . This is not a way of life at all, in any true sense. Under the cloud of threatening war, it is humanity hanging from a cross of iron.”
Poruka nije nedostajalo. Vremešni „narcis” nije ispustio priliku da citira i samog sebe. Jedna od njegovih poslednjih snimljenih numera „To Kill A Child” našla se prostrta iza njegovih leđa začinjena strahotama ratova sa svih meridijana.
„Is it anger or envy, profit or loss
That we would choose to kill the child”
Nakon što vam je izvrnula mozak, pa ga vratio u uzavrelu lobanju, mašinerija počinje po zidu da vrti dobro poznate animacije korišćene u filmu „The Wall” Alana Parkera i Pink Floyda. Retuširane, dorađene da odole golemosti improvizovanog zida uz Watersovo navođenje, provele su sve prisutne kroz suđenje nesretnoj bijeloj čovjekolikoj spodobi sa početka koncerta. Ekstaza u vidu osude i stadionskog usklika koji ledi – „Tear Down the Wall” je kao navježbana dovela u konačnici do, istini za volju, ne baš impresivnog pada kartonskog gorostasa. Može to i bolje. No, da ne cjepidlačimo.
Uz zvuke bendžoa, mandoline, gitara, harmonike i trube, ekipa muzičara među kojima su osim već pomenutih bili i Watersov sin Harry, te dugogodišnji saradnik i Floyda i Watersa – multiinstrumentalista Jon Carin i bubnjar Graham Broad koje možete vidjeti i na DVD-u sa „In The Flesh” turneje, banda nas je ispratila u noć koja se ispostavila prilično dugačkom. Ko je poslije ovoga mogao da zaspe svaka mu čast.
Tek pri izlasku osjetite pravu količinu posijane energije. Grimase koje se razvlače od nekontrolisanog euforijom razvučenog osmijeha do onih na ivici plača. Ljudi su jedan drugom pokazivali podlaktice, takmičeći se ko se više naježio. Parovi su zagrljeni polijegali po terenu na kome se neki dan ranije odigrala možda i jedina fudbalska utakmica ispred ovakve scenografije, kada je riječka Armada zbog radova na stejdžu po prvi put bila primorana da se „iseli” sa njihovog zapada. Bolničari hitrim korakom guraju ležaljku na koju dobro utrenirano postavljaju čičicu sa kao snijeg bijelim Lemmy Mažuranić brkovima. Napad astme, nesumnjivo! Uz njega unuk od nekih tridesetak godina sa bradicom a la Antraxov Ian Scott objašnjava medicinarima da je njega to uhvatilo još na „Run Like Hell”. Ej, to je bilo više od pola sata ranije!!! Jebem ti i nedokazanog đeda sa terena i onog sa scene, potpuno su se usrali u mene ove večeri, dvanaest godina i dva dana nakon što je isti ovaj koncept obiježio pad berlinskog zida, a ja odlučio da ga kad tad vidim i uživo.
I nakon tri dana slijeganja utisaka i šest iskucanih strana nije rečeno ništa. Onaj ko je rekao „Speaking about music is like dancing to an architecture” (po nekima Steve Martin, po drugima Elvis Costello, po trećima…) nije vidio „The Wall”, ali je zagrebao poneku ciglu. Ovo nije samo muzika, čak se može diskutovati danima o tome da li je muzika uopšte u prvom planu i da li je napravljen dobar balans između audio – vizuelnog doživljaja i ideja koje cijeli projekat nosi. Ovaj tekst, kao što su imali prilike da vide malobrojni koji su došli dovde je samo pokušaj da se zabilježi jedan neprocjenjiv momenat u životu ako ne svih 17.000 ljudi koliko je te noći bilo na splitskom Poljudu, a ono mene i onog čičice sa „Run Like Hell”.
Vidimo se u Beogradu!
{gallery}waterssplit{/gallery}