Režija: Julius Avery
Uvjek sam volio filmove u kojima glumi Russell Crowe. Priznaćete, onaj njegov karakterističan poluokret glavom u kombinaciji sa djetinjastim pogledom u očima je pun pogodak pred kamerom. Slučajno sam primjetio ovaj njegov novi film i ponadao se zabavi pred spavanje.
Oh, kako sam se prevario. Ukratko, film je debelo razočarenje, mada ima jedno veliko međutim – ali o tome malo kasnije. Film je komercijalno blato prepuno akcije, momenata uzbuđenja i izlizanih klišea da ih se ne može nabrojati. Taman onako kako vole osrednji srednjoškolci bez razvijenog ukusa i u potrazi za jeftinim uzbuđenjem, a u prilog tome ide i suma od 70 miliona zarađenih u prvih mjesec dana(!).
Nije teško uraditi film sa boljom pričom, to je i laiku jasno. Kada su uložili pare u ovakav nesumljivo skup film, a nije jeftin zbog ekipe i svih efekata, što nisu uložili malo truda u bolji, originalniji i upečatljiviji scenarijo, ili je to metafizičko pitanje? Počevši od uvodnih kadrova i dolaska porodice u novi dom, ukleti dvorac koji čuva strašnu tajnu, naravno, scenario je kao Frankeštajn skrpljen od hiljadu ideja koje se vrte po svim sličnim filmovima. Niti malo originalnosti, niti malo većeg uzbuđenja, niti malo iznenađenja i sa ogromnom dozom predvidljivosti.
Klišeizacija se nastavlja preko izlizanih scena opsjednutih osoba, te osrednjeg Croweovog italijanskog koji debelo narušava i to malo kredibiliteta koji ima film (njegov lik je Italijan, a u nekoliko navrata krupno griješi gramatički, a o akcentu da i ne govorim. I kako će to prihvatiti Italijanska publika koja nije malobrojna?), pa sve do krajnjeg okršaja sa Asmodeusom, kraljem pakla i više nego evidentnog prostora za sledeći nastavak.
Efekti su, očekivano, na vrlo visokom nivou, i oni uveliko izvlače film iz apsolutne kaljuge, ali činjenica koja jedino spašava film od apsolutnog biblijskog potopa i četrdeset dana konstantnih kiša pokore je Russell Croweova gluma. Ovdje dolazim do onog „međutim“ sa početka, i to je jedno ogromno međutim.
Ne znam kada je čovjek tokom svoje karijere naučio drugačije da predstavlja likove pred kamerom, ali je u ovom filmu ponovo pokazao da je glumac velikog kalibra koji uspjeva da omađija gledaoca. Nema onog dječijeg pogleda, nema srceparajuće patetike, ali ima jednostavne i vrlo upečatljive glume sa povremenim vrckastim momentima koji daju šmek cijelom projektu, a režiser je vrlo umješan i zna kako kamerom da uhvati detalje koje Crowe sa lakoćom ispostavlja. Film se svodi na Russell Croweovu odličnu interpretaciju oca Gabrielea Amorthe, jake efekte i režiserovu tehničku potkovanost. Mršavo, vrlo mršavo za produkcijsku kuću a veliki reklamni efekat za Russell Crowe i režisera.
Vjerujem da je ovo jedan od filmova kojim samo uzima pristojne pare uz najmanje truda. Ne mogu drugačije objasniti njegovu participaciju u ovako osrednjem scenariju i filmu koji uspjeva da uzbudi samo tinejdžere.
Nikola Franquelli