Pošto je sa prvim solo projektom alter ego Tom Morella (RATM, Audioslave) – The Nightwachman nacinio korak koji su ocekivali samo rijetki koji su znali da on u sebi nosi gene roditelja revolucionara ili koji su ga slušali kako sa gitarom podržava brojne proteste širom amerike, njegov drugi album Fabled City je korak koji je bio potpuno ocekivan. Dok se na One Man Revolution gotovo iskljucivo služi gitarom, usnom harmonikom i rijecima, ovaj novi dopunjava dobro upakovanim aranžmanima obogacenim gudacima, ritam sekcijom, klavirom, pa na momente i elektricnom gitarom -tako stranoj albumu prvijencu. U stilu Joan Baez, Neil Younga i Bob Dylana nekih davnih šezdesetih, Nightwatchman pokušava da revitalizuje jedan gotovo izumro žanr agit – bluz – folka. Na prvom albumu ova misija je izgledala potpuno uspjela, ali na žalost na Fabled City, Morello je malo poklekao. Uporno pokušavajuci da iznade novi nacin za iskazivanje vec recenog (ne treba zaboraviti da bi i najinventivniji autori zapeli ako bi morali napisati za dvije godine preko 20 protestnih numera) on miješa biblijske reference i narodna umovanja sa toliko citiranim govorima brojnih revolucionara, a sve to pokušava, najcešce neuspjelo, da okupi oko licne imažerije, koja jednostavno nije dovoljno jaka da odradi posao. Iako tekstualno cesto zapada u klišee, Fabled City donosi vec pomenute odlicne aranžmane, koji ce u pjesmama poput Lazarus on Down (duet sa Serj Tankianom iz SOAD) i Saint Isabelle uspeti ovaj album na par koraka od prethodnika i najaviti zasigurno znatno boljeg nasljednika.
The Nightwatchman – Fabled City
